Betoven na uvce
Plitki rezovi (8)
- Je l` ovaj što se tušira šetao onog kera? S
uvetom?
- Jok, već brat njegov.
- Otkud mu?
- Ker?
- Ne, nego... brat?
- Ima, jebiga, rodila mu majka.
- Živa bila. Proćelavi im ispadne neki stric?
- Jeste stric, ali šerifov.
- Šerif je, znači, ubica?
- Naravno, i sam sebe juri s lisicama. Joj, pameti i logike!
- Gledao sam ja i takve krimiće, na Divljome zapadu to ti je k`o dobar dan. Ama, otkud baš danas brat da doputuje?
- A što, trebao je tebe pitati kad će sesti u avion?
Tutunoblejačite
Ima
izraza, čudnih već od nastajanja, kroz koje se, baš zbog činjenice da su
hibridni spoj dva jezika, neke životne pojave
daju lakše približiti. Uzmimo, na primer, izraz nastao spajanjem jedne
srpske i jedne engleske reči- "whateverština". Ono jeste, moglo je i
"svejednovština", ali kombinacija sa rečju koja u engleskom jeziku
dočarava nezainteresovanost praćenu apatičnim sleganjem ramenima deluje
vizuelno ubedljivije. Whateverština je
prisutna u svim oblastima našeg (političkog, ekonomskog, kulturnog...) života
i, pomalo paradoksalno, što nas se neki značajan problem više tiče, ona je
veća. Istovremeno,
ona može biti izražena i do krajnjih granica, ali se onda već približava onome što nam je poznato kao
hinjeni snažan bol u skrotumu, kojim reagujemo na nešto što nam se pokušava
predstaviti kao bitno, a zapravo je skoro sasvim irelevantno (ko je rekao „izbori“?).
"Moramo se odzvijeriti"
Intervju Darka Cvijetića, glumca, pozorišnog reditelja, književnika, blogera i kolumniste, te redovnog gosta na stranicama "Marginalca", koji je urađen za produkciju "Buka TV".
O apsolutnim hitovima i još ponečem
„Ne nadajte se da ćete
se rešiti knjiga“ Umberto Eko i Klod Karier.
„Nije sve loše,
dobre su knjige“, „Arhipelag“ je nešto želeo da nam kaže.
Brinem se za sebe jer ne mogu da razumem šta su hteli da kažu.
„Dobre su knjige“, ali, koje knjige su dobre? Ili, za šta su
knjige dobre? Većina vaših izdanja jesu, istina, ali zar su zaista
sve knjige dobre? Hajdete, molim vas.
Propustila sam
informaciju da je bio mali jubilej Sajma knjiga. Mada, nešto mi to
sada i nije važno. Od negde devedeset pete-šeste, posećujem ovu
manifestaciju više kao razlog da odem u Beograd i vidim se sa ovim
ili onim. Prijateljima. A ovi ili oni, prijatelji, godinama su se
menjali. Na žalost ili sreću. Kuma mi je jednom u rođendanskoj
čestitki citirala neki deo iz ( čini mi se ) „Mansarde“ koji
govore o ljudima koji dolaze i odlaze iz naših života. Nedavno mi
je druga prijateljica govorila da je to normalno i da se broj
prijatelja u ovim, našim godinama, rapidno smanjuje. Opet se širim
u koncentričnim krugovima. Vratimo se knjigama.
Caja iza objektiva
Objektivno, s obe
strane objektiva Aleksandra Milinović, zvana Caja, dobro bi se
snašla. Svestrano nenastrana, radoznala i uporna u traganju za
umetničkim tajnama, vođena samo njoj znanim kliktajima mašte,
rešila je da namigne svetu posmatrajući ga kroz objektiv danas
gotovo drevne sprave - analognog fotoaparata.
Pošto je završila studije komparativne književnosti i time dokazala da joj poređenja idu od ruke, rešila je da ostane ono što, na sreću, oduvek jeste i zaputila se zabavnijim putem tražeći, na fotografijama koje stvara, najbolje uglove, boje, svetlosne snopove i senzacije za osvetljenje i štimung duše.
Četrdesetak odabranih fotografija moći ćete da vidite na izložbi u kafeu „Pero“, koji se nalazi u Železničkoj ulici broj 10 u Novom Sadu.