Betoven na uvce
Toni Pehar (1952-2009)
In Memoriam
Piše Mile Stojić
Dok sam prošlog vikenda čitao stihove na Šantićevim večerima u Mostaru, stiže vijest da je u nedalekoj bolnici na Bijelu Brijegu umro glumac Toni Pehar.
Smrt je prekinula pjesmu. Bili smo dugogodišni prijatelji, osjećao sam ga bratom blizancem: Iliri, pjesnici, istog zavičaja, istih sudbina. Rođen u Orlacu, potomak katolika iz Gradnića i muslimanke iz Mostara (rođ. 1952.), Toni bijaše vjerojatno prvi izdanak vinogradarske obitelji Pehara koji je ušao u kazalište. Pehar i peharnik, čim je ušao u hram morao je postati prvosvećenik, jer to su, naprosto, takvi ljudi. Dar i zanos, genijalnost i šlamperaj, grubost i nježnost, no uvijek i u svakom slučaju odanost i vjernost do kraja.
Isus u bunkeru
„Priznanje da je svet lep traže od mene obično oni koji su mi ga ogadili“
Stanislav Ježi Lec
Muve
Čim sunce ozubati, mamurne od sna (ali spremne da odmah unerede trenutni poredak dana) izlaze iz ćoškova i kriveći ljubopitljivo glave vrzmaju se tražeči uzletišta. Bez muva se ne može zamisliti uživanje u mesecima što slede, makar ga njihovo prisustvo uporno remetilo. Gospodar muva Belzebub ih, umesto balončića, izduvava iz lulice užarenog dana.
Ringlov
Simpatični centarfor skopskog Vardara i, jedno kratko vreme, zagrebačkog Dinama, nema nikave veze sa temom ovog teksta. Zapravo, postoji tek jedna posredna nit koja ga sa njom spaja. Ponosni vlasnik velelepnih brčina i strah i trepet golmana u prvoj ligi SFRJ ima prezime koje je neobično slično jednoj od nekad omiljenih zanimacija musave dece u ataru pitomog vojvođanskog sela. Samo jedan glas razdvajao je to prezime od naziva divlje voćke koju su horde galamljivih napasnika zaposedale svakog proleća. Fuzbaler je bio, i još uvek, bogu hvala, jeste, Ringov, voćka se zvala , i još uvek se, nego kako, zove- ringlov.
Radio sa čudesnim osobinama
Budim se naglo, u magnovenju. Vreli čaršav ispod mene, teret jorgana pojačava izgužvani i vlažni jastuk. Kroz sekunde koje liče na večnost dovlačim se do stvarnosti. Okrećem se kao na roštilju i prvo što u mrklini sobe privlači moju pažnju jeste neobično crvenkasto svetlucanje koje dopire sa noćnog ormarića. Kao da odgonetam tajnu šifru u mislima mi se kristališe jasna spoznaja da mi uređaj, koji se može upravo tako nazvati za ovu priliku, saopštava nečujno koje je doba ove poodmakle i mučne noći.