Skica za pamflet
1:7
Zaista je teško razumeti kada neki moji ispisnici danas ispaljuju drvlje i kamenje na „razmaženu dečurliju“, jerbo derlad ne želi da zna za bilo šta sem najskupljih patika i inih komadića garderobe. Sećanje, kao najnepouzdaniji kavgadžija, ume da ispari baš onda kad se očekuje da neizostavno bude prisutno, što ostavlja prostora licemerju da se nesmetano razmaše. Da nije tako, mnogi bi pripadnik generacije na pragu pete decenije života bez problema pročeprkao po moždanim ćelijama i uhvatio sebe kako bolno uzdiše za predmetom nekontrolisanog obožavanja u drugoj polovini osamdesetih godina prošlog veka – pantalonama levi's 501.
Tito: Moć Slike ili slika moći ... drugi deo
Starenje slike, urušavanje mita i loše umetničke kopije...
Već odavno se povremeno čuju razna naklapanja o tome šta će biti u Jugoslaviji poslije mene. To je donekle i zbog toga što oni koji se time bave uopće ne razumiju naš društveni sistem... Mi, kao što znate, imamo kolektivno rukovodstvo... Prema tome ja mogu svakoga dana otići a da se ništa neće mijenjati.
Josip Broz Tito (1976)
Tito: Moć Slike ili slika moći
Ko je u stvari (bio) Tito? Šta je uzrok zbog kog se, makar kada je o istorijskim podacima i svedočenjima reč, pravi Josip Broz u tolikoj meri razlikuje od stvorene/kreirane predstave o njemu? Da li ste se dok ste čitali, ili, možda, pisali grafit: Bravar je bio bolji..., ikada zapitali: kako je moguće da jedan, u suštini autoritarni vladar u svesti onih koji ga podržavaju ni tri decenecije nakon smrti i dalje nije značajnije izgubio na „svežini" i harizmi?
Po Rastku Močniku, sve navedeno moguće je zbog činjenice po kojoj Tito jeste mnogo više od političkog fenomena; on je svakako masovno-psihološka pojava. Za tako nešto, po Močniku, nije bila dovoljna samo politika: potrebno je bilo još nešto - potrebna je bila umetnost. Umetnost Josipa Broza se zove TITO. U mnogo većoj meri nego što je to bio slučaj sa političkim i(li) ideološkim - Titov kult bio je vizuelni kult koji umnogome ima sasvim autentična ishodišta.
Gej literatura - Smajli iz plakara
Na jednom portalu, pročitao sam odlomak knjige „Posudi mi smajl“, hrvatske autorke Nore Verde. Kupio sam knjigu u Beogradu i pročitao u jednom dahu. Meni, kao heteroseksualcu, bio je to više nego zanimljiv prvi susret sa tzv. „gej literaturom“. Smesta sam odlučio sa stupum u kontakt sa autorkom. Fejsbuk je čudo! Malo po malo, postali smo dobri virtuelni prijatelji. Tokom jednog ćaskanja na četu, palo mi je na pamet da uradimo intervju. Čet intervju! Dragi marginalci moji, pogledajte kako smo Nora i ja četovali jedne noći.Naš Akakije
Glavni junak sjajne Gogoljeve pripovetke "Kabanica" nosilac je jednog od najpoznatijih imena koja zapravo ništa ne znače- Akakije Akakijevič. Za njegov se život ne može reći da je previše ispunjen duhovnim sadržajima , strast mu je prepisivanje službenih dokumenata i nikada ne unosi ništa lično u bilo šta što mu se dešava. U Akakijevim priključenijima nema mesta za nekontrolisano, ne daj bože za nešto što bi se moglo otisnuti u nepredviđenom smeru. Njegovo pravo mišljenje nećete saznati nikada, sa okolinom se stapa i trudi se da nikada ne štrči. U Akakiju će svaka država naći ono o čemu može samo da sanja- pouzdan i čvrst zupčanik koji će godinama raditi kako mu bude određeno i nikada neće vrteti u kontrasmeru, koliko god ga nelogičnim i zdravom razumu protivnim silama izlagali.
Skica za pamflet 





