Skica za pamflet
Naš Akakije
Glavni junak sjajne Gogoljeve pripovetke "Kabanica" nosilac je jednog od najpoznatijih imena koja zapravo ništa ne znače- Akakije Akakijevič. Za njegov se život ne može reći da je previše ispunjen duhovnim sadržajima , strast mu je prepisivanje službenih dokumenata i nikada ne unosi ništa lično u bilo šta što mu se dešava. U Akakijevim priključenijima nema mesta za nekontrolisano, ne daj bože za nešto što bi se moglo otisnuti u nepredviđenom smeru. Njegovo pravo mišljenje nećete saznati nikada, sa okolinom se stapa i trudi se da nikada ne štrči. U Akakiju će svaka država naći ono o čemu može samo da sanja- pouzdan i čvrst zupčanik koji će godinama raditi kako mu bude određeno i nikada neće vrteti u kontrasmeru, koliko god ga nelogičnim i zdravom razumu protivnim silama izlagali.
Forhend toljagom
Nema deteta koje nije, makar u doba pubertetskog vrbopuca, pomislilo da je „sistematski uništavano od idiota”, koji se okolini predstavljuju kao uzorni roditelji. Ponekad se te starateljske mesije odenu u vučji kožuh totalnog nadzora i proglase stvoriteljima svega: neba i zemlje, lovorove ikebane i vaspitne džebane, dobovanja po ramenu i stražnjici. E, tada beg naslednika od nasilnika (a vreme umazano suzama to redovno dokazuje), nije ni moguć. I ovog časa, „u miru istražnog zatvora”, na kraju još jedne ujdurme dokićijane, tata Damir pogledom traži ćelijskog žohara da mu se požali kako se sva životna snoviđenja ruše pre nego što čovek uoči trenutak kad su se najbolje namere urotile protiv njega.
Being Veljo Ilich
Svima je razumljiva ljudska potreba da se iz vazda frustrirajuće perspektive malog i beznačajnog atoma unutar beskrajnog nacionalnog bića ponekad gvirne u svet u kome je sve nemerljivo veliko. Želja da se pogledom dobaci do nedostupnih polja na kojima obitavaju samo odabrani. Gorostasi, velikani, ljudi koji svojom pojavom obeleže razdoblje u kome su kreativno najaktivniji uvek su bili predmetom pažnje pučine i tako treba i da ostane. Neutaživa želja da se na trenutak pomerim iz ustajale bare u kojoj već godinama ( šta godinama- pola svog života) obitavam dovela me je tako na internet prezentaciju jednog od najvažnijih srpskih političara. Teško je naći reči pogodne za opis moje tuge kada sam video da na sajtu velimirilic.co.yu piše, na engleskom, "under construction". Moram priznati da sam veljoberstvom fasciniran poodavno, pa se prva virtualna vizita dogodila još potkraj 2002. godine. Ono što zatekoh onda, videh i sada. Lepo piše- 29. 09. 2002. godine, u Novoj Srbiji . I još je under construction. Izgleda su i internet puteve zaposeli oni isti putari kojima je Veljo zamerao da rade malo više od pukog kraduckanja, pa sudbina sajta ozbiljno preti da doživi sudbinu Skadra u prvih nekoliko godina gradnje.
Promajom na lipsali san
Veliki vojvoda još je pogledom sumašedšeg streljao
velegradske prolaznike koji su upirali prst u njega tumačeći sitnoj dečici da
je čika s kokardom izvesno bolestan, te mu se ne treba smejati (o, da, sad
krvavo dobro i mi to znamo), kad je jedan pometeni dugajlija, gotovo ispustivši
pravnička skripta, prišao bulumenti u masnim jagnjećim šubarama da sasluša reči
koje će mu promeniti život, napuniti glavu idejama, a džepove nečim mnogo
opipljivijim od izglodanih studentskih olovaka.
Skica za pamflet 





