Deset deka šmeka

Opet san se zajubila i prijatejice su mi rekle da ovi put ne smin zeznit stvar.

To oće reć da triban skratit jezik, i fokusirat se na ženstvenost i bespomoćnost. To da skratin jezik, to mi se čini ka nemoguća misija, ali još teže mi je ono o ženstvenosti i bespomoćnosti. Kako izgledat krhko i ženstveno kad me Bog nagradija ovon dinaroidnom građom i stopalom broj 41?! Našta je, kvragu, mislija moj ćaća dok me pravija?

Mater me znala tješit govoreć kako naprimjer skoro sve manekenke imaju nogu br. 41. Zaboravila žena da je od mene u životu moglo svašta ispast, samo ne manekenka. Mislin, imala san višak kila još ka embrio.

A tek nać muškoga koji ti s takvin stopalon uopće može parirat!? Možda sportaši? Oni se znaju itnit i do 47.

S. Iljiču

Činilo sa da sam najzad otkrio vraški lak način kojim bih naterao svoj dinarski saldo mortale da pokaže makar elementarnu volju za životom. Taj posao je bez problema, uprkos svim svojim zapuštenostima, godinama obavljao i Bukovski, a od njega, računam, nisam gori. Dobro, služba uključuje jutarnji bauljaj u društvu s furundžijama i elitnim smećarskim odredima, ali i tom zahtevu sam dorastao.

Valjda ne postoji nijedno mjesto na svijetu koje nema neku svoju čorbu. I ne postoji nijedan čovjek na svijetu koji nije kušao neku čorbu. Čorba je najdemokratskiji oblik jela; možeš ju nazvati kako želiš, u nju možeš staviti što želiš, bitno je da na kraju to ima stanoviti okus, da nema nekih nepredviđenih mirisa i gozba može početi. Čorba je jelo najsiromašnijih, a ni bogati nisu imuni na čorbu, valjda se nikada neće ni odreći čorbe, barem kao sjećanje na to kada su bili siromašni, čorba daje taj tuch minulih vremena, i nije nezamislivo, žal za njima. Jer, bio ti bogat ili siromašan prošlost ne samo da označava tvoje stradanje ili uspjeh, ona označava i prolaznost duha napose tijela, i nažalost tvoju smrtnost.

Naspram njihovog oglašavanja zujanje vuvuzela i zubarskih brusilica, te škripa nepodmazanih hunskih zaprega – dođu mu kao pesma božja i melem za živce i uši. I kod osoba ledenijih od gemišta, koje kolokvijalno nazivamo „mrtvom kljusadi“, bude genocidnu svirepost koja zadovoljava visoke standarde drinskog priobalja, a ne bi je se postideli ni mačetonosci u Ruandi.

Čak i zunzare, makar one objektivnosti sklone, i pored stalnih jadikovki nad ugroženim muvljim pravima – priznaće kako su u odnosu na njih više poštovane i manje satirane. Njihovo postojanje je uvek na uviru, pa se ni osetljivci koji padaju u nesvest videvši iglu i konac, krvi neće libiti da ih spljeskaju, makar i o tek okrečen zid. Psovani su češće od narodnih poslanika i fudbalskih selektora, napast su bez presedana, a pored njih su čak i pacovi ugledni predstavnici društva.