Rukopisi ne gore
Poljubac zmaja
Sandale me strašno žuljaju. Iz patika u taljanske sandale, i to pozajmljene! Etiketa iza vrata - kolje. K'o da su je od žileta pravili. Ovaj Netin kostim mi je jutros baš pasovao, a sada ima da pukne na meni. Valjda trema nadima? Piše to na Internetu sto posto, tamo svašta piše! Prsti su mi pobeleli koliko stežem tašnu. E, tašna je moja! Poklon od seje za diplomu! Nek se zna! Osmeh mi se zaledio na licu. Usne su mi se ukočile. Kako li im samo izgledam, majko moja! K'o da lebdim a ne k'o da sedim! Koliko ih je čoveče!"Bilo ih je deset na jednoga!" Hoće li me nešto pitati ili ćesamo izrecitovati svoje. Pa, pričali smo celo jutro, rešavali testove... Zezali se... Rekla sam vam sve što znam, a i što ne znam. Verovatno.
Kafkanje u mjestu
Poslijeratna
U dječijim očima
Izbodena mostovima
Stoji obala.
Svana
Angeli se mačuju
U inju.
Između
Vodenice i vjetrenjače
Blato me obrće.
Futrola
Premeće imena
Sutramrtvih.
Zaperjava pucanj
Kopca u lovcu.
U raju
Kojeg za me prave
Zauvijek nema
Kopna.
Ni vode.
Za udičke crve.
Izađi na crtu
Dok sam bila u Njujorku, moj drug Bane Satrijani mi je mejlovima slao vesti s naše nazovi-rok scene, pod konspirativnom šifrom - ♫.
Njemu sam imala zahvaliti što sam upoznata da je grupa „Hogar” najavila, ako ne uzmanjka struje, turneju po beogradskom pašaluku. Koncerti u nekih desetak gradova bi „hard die fanovima” predstavili album - „Greh je (i) u ovoj kući zanoćio vol.1”. Satrijani je istakao da se kao hit lagano već izdvojila (ana)tema - „Mlada partizanka Nemce nosila”. (U njoj se govori o kaštelanskom trajektu zvanom “Mlada partizanka”, koji je, nakrcan švapskim turistima, udario u dok, i umalo se o isti smrskao!) Njemu su se, ipak, kako je pisao, više dopadale kompozicije “Kreč i soda sicilijanska metoda”, „U ratu se plitko kopa“, „Gibanica odskakuša“ i „Mi nemamo kud, odavde nas mogu prekomadnovati jedino u večnost“. Za omot albuma mi je naglasio da je reč o stilizovanom fotosu plakata s izložbe posvećene „ocu srpske pismenosti“, Vuku Karadžiću. Na plakatu je ispod Vukove slike sa golemim brčinama, i potpisa “VUK KARADŽIĆ” neko flomasterom nažvrljao: “Где је моја ћирилица“. Ispod toga, neko je, s pravom dopisao - „Где је знак питања?“
Ručak
Nataša Đurica rođena je u Bačkoj Palanci. Diplomirala je psihologiju na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Zaposlena kao profesor psihologije. Ima dugogodišnju privatnu praksu kao savetnik u psihoterapiji, pravac transakciona analiza. Napisala je knjigu "Tajna devojčice i meseca", koja je objavljena od strane Izdavačke kuće Psihopolis iz Novog Sada. Knjiga je namenjena devojčicama u ranoj adolescenciji. Prevodi stručne tekstove iz psihologije sa engleskog. Poseduje sertifikat Ministarstva za rad i socijalnu politiku za trenera trenera u primeni programa Roditelji na drugačiji način, sertifikovani je trener asertivne komunikacije i ima obuke iz mnogih oblasti koje podrazumevaju primenu psiholoških znanja i veština. Bavi se pisanjem u formi kratke priče koje do sada nisu objavljivane.
Crvena kuća
Mladić star oko dvadeset pet godina izašao je iz zgrade aerodroma i pogledom tražio nekog taksistu u blizini. Nije izgubio mnogo vremena. Kroz nekoliko trenutaka već je bio udobno zavaljen na zadnjem sedištu "Mercedesa" , proizvedenog osamdesetih godina prošlog stoleća. "Kao da me vozi turski gajstarbarter", pomislio je on i nasmejao se malo glasnije nego što je uobičajeno. Taksista je to primetio i upitao ga da li možda nešto nije u redu.
Rukopisi ne gore 




