Kako sam izgubila zub, deo drugi
Već desetak
minuta (možda više, a možda i manje – vreme je u bolničkom krevetu dobilo
sasvim drugu dimenziju, moćnu i neprijateljsku) Momčilo je cimao glavom u
pravcu stola gde je sedela mlada medicinska sestra Ana, leđima okrenutim nama,
i nagovarao me da je pozovem. Trezan uvek izgubi bitku sa pijanim, pa sam u
jednom momentu pogledom dala znak napornom momku da se predajem, i rekla Ani da
me ruka boli od infuzije. Za tren, Ana se provukla između dva kreveta na kojima
smo ležali Momčilo i ja, protrljala mi ruku govoreći da se opustim i ponašam
kao da igla ne postoji (?!), zašuškala me, zacoktala na Momčilove napore da se
pomeri ne bi li je dodirnuo, i vratila se za svoj sto. Kuckanje Aninih sitnih
prstiju po tastaturi je opet odzvanjalo po sobi, i opet bilo prekinuto, ali
ovoga puta ne zbog Momčila i mene, već zbog pacijenta broj tri koga su upravo
uvezli u kritičnom stanju u sobu do naše.
Ime mu je bilo Milorad, i ne znam da li je još uvek živ. Heroinski zavisnik, te noći preterao sa svojom strašću, okačio život o konac. Momčilo se malo otreznio, a ja šokirala dok smo zajedno ćutali i slušali doktora kako u susednoj sobi viče i šamara Milorada. ‘’Milorade, Milorade, budi se, nema spavanja, ne možeš sad da spavaš, otvori oči, Milrade, čuješ li me.’’, ponavljalo se zajedno sa šamarima, sve dok Milorad nije počeo da mumlja i povraća. Malo smo odahnuli kada smo čuli kako Milorad govori Ani da je anđeo, nakon čega mu ona slatko udara šamarčinu pod izgovorom da ne sme da spava.
Potom se začuše Anini sitni koraci, i ona uđe u našu sobu pre nego što smo Momčilo i ja uspeli da se napravimo kao da ništa nije bilo. ‘’Šta ste se usrali vas dvoje, Milorad je ovde redovan, neće njemu ništa biti.’’, reče hladno, pa nastavi ‘’Je li Momčilo, vidim da si trezniji sad, ajde sad ti nama reci šta si radio noćas’’.
Jedva dočekao, Momčilo je počeo svoju priču, a niko od nas nije slutio da se u njemu krije takav besednik. Pričao je Momčilo o Mariji, ‘’toj kurvi što me vara gde stigne, znači ovo joj je poslednje, ja sam slobodan čovek, čuješ li Ana’’, i ta priča je upravo počinjala, a sa njom se jedna ljubav završavala ovde, u bolničkom krevetu. Nikakvo čudo više neće naterati Momčila da opet bude sa tom Marijom koju je je prilično loše opisivao, zaplićući jezikom toliko da je Ana morala da pita mene kako sam završila ovde, samo da bi prekinula Momčila. Bila sam spremna da u dahu ispričam svoje neverovatno veče, i kako me je zalutati udarac neznanog junaka, preko zubara, doveo ovde, ali u tom momentu galama je opet odjeknula hodnikom, i Ana je istrčala iz sobe.
Nakon nešto više od dvadeset minuta, Ana se vratila. Nije morala ništa kaže, Momčilo i ja smo već čuli da je teška saobraćajna nesreća negde u blizini Novog Sada upravo u sobi blizu naše odnela život jednog momka. Njegov drugar je bio malo veći borac. Ili su mu bili zadati slabiji udarci. Bio je još uvek živ. Zapitkivali smo Anu šta se desilo, kako se zovu, nije govorila ništa, nisu bili njen slučaj tu noć, a i da jesu, svakako bismo ostali bez odgovora. Umesto da nas oštro preseče, slušala je naša pitanja preko ramena, zavalila se u stolicu i polako okrenula ka nama – ‘’Ajde Momčilo, pričaj sad šta si radio noćas, ovog puta slušamo’’, rekla je umorno.
Kao prava filmska zvezda Momčilo je zasijao kada je čuo da je kamera ponovo vraćena na njega. U jednom dahu ispričao je kako je bio u klubu na tvrđavi, te iznerviran Marijinom pojavom u tuđim rukama, pijan i izneveren izašao je iz kluba gde se zakačio sa obezbeđenjem. Dugačke ruke i još duži jezik rezultirali su sa par promašenih udaraca (ili pogođenih udaraca, ali ne tamo gde je trebalo, čak mu se učinilo da je nekog i zakačio tom prilikom, neki omanji lik je možda pao na travu), ali za manje od treptaja već se našao na meti nemilosrdnih i iskusnih poteza obezbeđenja, koje je, kako se činilo, samo čekalo svoju priliku. Nakon ponosnog izlaganja, Momčilo se okrenu prema meni – ‘’A šta je sa tvojim licem bilo, lepotice?’’, ono jedno otvoreno oko mu je sjajilo, dok je meni na oba pao mrak. Osetila sam kako mi se krv ledi, ovoga puta ne od infuzije, već od spoznaje da je ovaj izubijan momak koji sad leži pored mene upravo onaj koji je izašao iz istog kluba kao i ja, te udario ‘’omanjeg lika’’ slučajno, a ovaj pao na travu. ‘’Ne znam da li pre zbog ove situacije, ili zbog toga što si me nazvao omanjim likom, ali Momčilo – jebem ti mater’’, besno izustih.
Jutarnji zraci već su otkrivali čestice prašine koje su letele svuda po sobi, kada je Ana ušla da nas probudi iz dremke, govoreći da ima jednu lepu i jednu lošu vest. Tek sada na dnevnom svetlu mogla se videti njena lepota, plava i nežna, sa blažim jutarnjim karakterom, čak umiljatim. Pretpostavljam da smo se pozdravljali sa Anom malo duže od drugih pacijenata, ipak meni nije bilo lako da odem u prazan stan, a Momčilu nije bilo lako da ode bez Aninog broja telefona. Ipak, nismo se mnogo pitali, ja ću uskoro otvoriti prazan stan i Iv će me pitati šaljivo da li sam to našla nekoga kad sam se sinoć izgubila. Odgovoriću manje šaljivo ‘’ne, čak sam izgubila nešto – zub.’’.
Momčilo je već razočarano koračao prema izlazu, dok se ja dosetih i brzo poput radoznalog deteta upitah Anu:
- A koja je loša vest?
- - Onaj drugi momak iz saobraćajke, i on je umro.