Lisičjom stazom slave
U svetu profesionalnog sporta,
fudbala pogotovo, vrhunski igrači plaćeni su sumama novca na granici shvatljivog. Niko ne osporava činjenicu da pojedini
fudbaleri svom klubu na ovaj (igrom) ili onaj (marketinškim prihodima) način donose
veće svote novca, ali problem nastaje kada debelo prezadužene ekipe izdvajaju
sada već stotine miliona evra ili funti (koje de facto ne poseduju!) samo
da bi , na nekoliko godina, angažovale kakvu veliku zvezdu. Ekonomska logika je neumoljiva –
kao i svaki balon od sapunice, i ovaj će se jednom raspršiti, pa će, pre ili
kasnije, dobar deo velikih klubova biti prinuđen da se ispruži isključivo do
dužine prekrivača (uz izuzetak minhenskog Bajerna i još nekih, čije je
poslovanje postavljeno na temelje zdravog razuma, uz svest o tome da se ne može
trošiti preko onoga čime se raspolaže).
Do tada – gledaćemo despotiju bogatih i moćnih, uz tek poneki blesak srednjih ili malih . Drugim rečima, i fudbal se savršeno uklopio u sliku sveta kakav je izgrađen od Ronalda Regana i Margaret Tačer naovamo – povlašćena manjina beskrupulozno bogatih svoje će bogatstvo nekontrolisano uvećavati, ne osvrćući se na disbalans i ekonomsku pustoš iza sebe. Ako si mali, siromašan i bez velikog uticaja, biće ti rečeno, otprilike: mora biti da si sam kriv za to, jer da si delao drugačije, tvoji bi napori morali biti nagrađeni, pa bi se i sam našao na onoj drugoj strani, među malobrojnima što ne znaju šta će sa parama, povlasticama i nekretninama. Dečko.
U takvom , dakle, svetu, čuda se ne dešavaju. Unapred se zna ko će omastiti brk a ko ostati kratkih rukava, krckajući kovanice, zadovoljan što je sastavio oba obroka toga dana. U takvom svetu sve je svedeno na šablone od kojih se retko kada, ili nikada, odstupa. Takav svet je, zapravo, naša otužna realnost već dosta dugo, uz napomenu da su narečene ekonomske pravilnosti (kao i većina čoveku poznatih stvari sem, možda, gravitacije) u Srbiji dovedene do svojih krajnjih, najčešće apsurdnih ili nadrealnih granica. Naš način života skrojen je tako da je smrtonosan po nadu, ubitačan po optimizam i ekstremno neprijateljski za bilo kakve dugoročne planove. Životarenje je, a da nismo ni primetili, odavno zamenilo življenje. Fali nam toliko da to, verovatno, ne bi mogao izraziti ni dug i glasan životinjski vrisak.
Među pobrojanim faktorima se, bez ikakve sumnje, nalazi ključni uzročnik enormne popularnosti koju je i kod nas doživeo senzacionalan uspeh fudbalskog kluba „Lester“, novog šampiona Engleske. Odveć radikalna tvrdnja? Možda, ali hajde da probamo da je obrazložimo. Istorijskim uspehom kluba čije su šanse za titulu kladionice procenile kao 5000/1 (na jednu uloženu funtu, ako ste se kladili na „Lester“, biće vam isplaćeno 5.000!) svi zajedno doživeli smo jedan od onih momenata kojih u našim životima ima sve manje. Makar i na primeru drugih (onih istih Engleza što se po našim internet bespućima zovu najvećim licemerima i nacijom odvratnih zuba, između ostalog) videli smo da se, negde u rundekovski „širokom svijetu“ naporan rad, pozitivan stav, inteligentno i mudro upravljanje i fanatična posvećenost cilju – isplate. Jedna od najnestvarnijih priča modernog sporta toliko je snažna poruka da nikoga ne može ostaviti ravnodušnim – ponajmanje nišče, sa margina civilizacijskih tokova, nenaviknute na povremene tračke svetlosti. Jer, ako je „Lester“ uspeo da dobije bitku protiv gorostasa i finansijski superiornih protivnika, možda ima neke nade i za nas? Ako je ekipa kojoj su svi davali nikakve (ili u najboljem slučaju nevidljive) šanse na kraju trke prva prošla kroz cilj, možda se može dogoditi još poneko čudo sličnog kalibra?
U toj činjenici leži nukleus objašnjenja planetarne opsesije senzacionalnim ishodom engleske Premijer lige. Zbog fudbala su, ne tako davno, započinjali i ratovi , neke utakmice doživljavane su kao nastavci oružanih sukoba fudbalskim sredstvima (Argentina- Engleska, 1986), posle titula osvojenih na svetskim prvenstvima u euforiju su padale čak i tradicionalno odmerene nacije...Zbog fudbala su ginuli i nedužni ljudi na tribinama, mnogo je dete preplakalo noć posle poraza tima za koji svim svojim naivnim i otvorenim srcem navija, a svaki pristojniji diktator (ili makar autokrata) prikriveno ili otvoreno podržava i protežira jednu ekipu. Istovremeno, fudbal nas, kao u primeru titule „lisica“, katkad podseti i na činjenicu koju prečesto zaboravljamo – kada se razgrnu negativnost, otegotne okolnosti i generalna sjebanost svetskog poretka u kome bivstvujemo – život je neprocenjivo lep. Svi smo, nema sumnje, neizmerno srećni zbog sjajnog Klaudija Ranijerija – u zrelom životnom dobu, dobrano u sedmoj deceniji, najzad je uspeo da osvoji značajnu evropsku šampionsku titulu. Zaslužio je, umeo da proslavi, navijače „počastio“ nastupom Bočelija...Vest o remiju Čelsija i Totenhema, tj. o osvajanju šampionske titule dočekala ga je u avionu kojim se vraćao iz posete devedesetogodišnjoj majci. Sve u vezi sa ovim čovekom je tako simpatično da je nemoguće ne radovati se njegovom ogromnom uspehu.
Šampionska sezona „Lestera“ naučila nas je da život može može biti i lepši – kada bismo se uspesima ljudi koje poznajemo radovali makar polovinom energije usmerene ka oduševljenju „Lesterovim“ čudom , svet bi bio neuporedivo bolje mesto za život. Kako god, ostaje nam samo da izrazimo ogromnu zahvalnost ekipi koja nam je, antologijskim uspehom, priredila nekoliko značajnih životnih lekcija. I parčence nepatvorene i pogoleme sreće. Zato ćemo, jer mu vreme nije, na kraju izostaviti tradicionalni borbeni poklič, namenjem autsajderima koji osvajaju titule – dogodine za opstanak!