Zašto Italija?
Odnos prema italijanskoj interpretaciji fudbala nalik je, na primer, percepciji pojedinih kulinarskih proizvoda, koji nam se u mladosti čine odbojnim, neprihvatrljivim i čak pomalo degutantnim, ali se, kako godine prolaze a naše blagoutrobije poprima neslućene razmere i finese, ovi obroci sve češće nalaze na našem stolu, pa ni ne primetimo kad su postali omiljeni, čak i nezamenjivi. Mladom čoveku, željnom dinamike i neprestane smene uzbudljivih scena na fudbalskom terenu, italijanski katenačo izgleda kao demonstracija gneva Svevišnjeg, izrečena kroz nemogućnost da se u onome što gledamo bar malo uživa. Kako godine prolaze, a mladost ustupa mesto zrelijem dobu, počinjemo shvatati da se tu ne radi o “interpretaciji fudbala”, već o čitavom svetu razgranate filosofije loptanja, složenoj strukturi dubokog poimanja veličanstvene igre, u italijanskom jeziku znane kao calcio.
Primer autora ovih redova po tom je pitanju dosta ilustrativan - dok sam u Španiji 1982, kao radoznali dečarac sa ogromnom pažnjom upijao svoj prvi Svetski kup sa razumevanjem (ne mož’ mehanički!) , doživljavao sam snažne izlive negodovanja i animoziteta sproću italijanskog stila, okončavši gledanje finala gotovo uplakan što su pobedili “grozni Žabari” (u to vreme nije bilo političke korektnosti ). Što zbog našeg novog kolor televizora, što zbog verovatno najbolje grafike na svetskim prvenstvima do sada (setite se onih uspravnih linija nacrtanih tačkicama, pored ivica ekrana), Italijani su, kod kuće, osam godina kasnije, izgledali malo simpatičnije (ako ništa drugo, morali su i otvoreno da napadaju). Četiri godine kasnije nesrećno su izgubili finale od Brazila (na penale), u jednoj od dosadnijih utakmica odigranih u završnici velikih takmičenja. Prvi put sam na katenačo počeo gledati malo drugačijim očima tokom svetskog prvenstva u Nemačkoj, 2006. godine, kada su Italijani osvojili četvrtu titulu. Batalivši predrasude i zanemarujući čak i neke krupne psine (poput Materacijevog provociranja fudbalskog genija Zizua), tada sam, prvi put malo jasnije, uočio jasan sistem unutar, kako sam do tada (pogrešno) smatrao, beskrajne dosade. Od tog finala je prošlo deset godina, mnogo stvari se promenilo, ali je italijanski sistem ostao skoro isti, uz minimalne korekcije, za koje je zaslužan sadašnji selektor, Antonio Konte.
Iako su na Evropsko prvenstvo ispraćeni bez previše pompe, kao četa već pomalo isluženih (ali u svakom slučaju prekaljenih) fudbalskih znalaca, Italijani su u Francuskoj jednostavno eksplodirali, oslobodivši sav potencijal sistema koji je uspostavio Konte. Prema rečima temperamentnog selektora, nije to više samo katenačo (mada u osnovi svakako jeste) , “Azuri” su nam se sada predstavili kao neverovatno kompaktna ekipa sposobna da se transformiše neuporedivo brže nego ranije. Ne moraju toliko kruto da se drže svoga sistema, dosta su fleksibilniji, ali kada povedu onda su to opet oni stari dobri Italijani kojima je teže dati gol nego ispraviti, za nekoliko stepeni, Zemljinu osu. Gledajući ih kako igraju, u Francuskoj 2016. godine, čak i apsolutna fudbalska neznalica shvatila bi da se radi o ekipi koja je najtemeljnije ušla u srž loptanja, pa ih oduševljeni gledaoci (među njima i značajan broj dojučerašnjih mrzitelja) sa pravom nazivaju doktorima fudbala. Slogan jedne popularne TV serije (“Carrie Bradshow knows good sex”) mogao bi se primeniti i na njih, jer, jebeš ga - Italijani, bolje od svih, poznaju suštinu fudbala i, umešnije od drugih, prave vrhunske sportske automobile.
Autor ovih redova i dalje izričito ostaje pro tvrdnji iznetoj u naslovu teksta napisanog pre dve godine (“Švabo je zakon”), ali bi, prvi put u životu, voleo da u sudaru dve svetske fudbalske supersile pobedu odnesu Italijani. Istorija međusobnih susreta uči nas da, ako postoji efikasan lek protiv surove nemačke efikasnosti, onda je to italijanska igra (međusobni skor je, uz deset remija, 15:8 za Italiju!) . Sa druge strane, najveća potencijalna italijanska briga nije više na šampionatu - Hrvatska selekcija je, posle sjajnih mečeva u grupi, duel protiv Portugala odigrala kao da je odjednom postala srpska reprezentacija. Prođe li, dakle, Nemačku, Italija postaje najveći favorit za titulu evropskog prvaka (preostali potencijalni protivnici ne umeju protiv “Azura” kako to umeju narečeni zapadni susedi). Zašto , dakle, navijati za Italiju?
Zbog načina na koji ekipa funkcioniše. Jer se, tek kada dobiju zadatak da naprave nešto za Italijane, dizajneri “Pume” prikažu u svoj raskoši svojih talenata. Zato što niko ne peva nacionalnu himnu kao “Žabari” (oderu glasne žice i pre nego što utakmica počne). Zbog velikog, grandioznog i neponovljivog Điđija Bufona. Jer su, u eri automatizacije i robotizacije, vratili fudbalu toliko potrebnu emociju - strast. Navijati za Italiju znači i sa izrazitim simpatijama gledati na sve ono što radi selektor nacionalnog tima - trči, zviždi, urla, hvata se za glavu, kisne do gole kože, negoduje, skače na klupu od sreće kada njegova ekipa postigne gol. Navijati za Italiju danas znači i (ko bi rekao da ću to ikada napisati!) biti na strani fudbala, kao nečeg kompleksnog, uzvišenog i taktički zamršenog, ali i fenomena koji je pre svega i, možda, na kraju svega - samo igra.