Tunel
Od samog početka, tu je moj brat. Od prvih sećanja na oštre ivice kocki, konjića na točkiće kojeg je dobio od kuma. I toga da je uvek on spavao sa babom, a uspevao mene da ubedi − samu, zaustavljenog daha, na drugom kauču − da se ne boji.
Rasli smo zajedno. Moja glava je bila tvrđa, njegove noge su bile brže. U ostalom smo bili jednaki.
Češali smo desni drvenim šahovskim figurama, tvrdi baba, a oglodani pešaci na polici u mojoj sobi to potvrđuju. Flašice sa grizom pružene istovremeno, i žumance umućeno sa kašičicom meda.
Još kasnije, razdvojili su nas. On je odveden u njegovu kuću, ja u moju. Bile su to dve sasvim različite, udaljene kuće. Pri svakom susretu pravili smo plan o tajnom podzemnom tunelu. Svako je kopao sa svog kraja. Trebalo je da se sretnemo kod robne kuće.
Pošli smo u školu. U dve različite, udaljene škole. Na kraju prvog razreda, uporedili smo knjižice. Bile su iste, i bili smo zadovoljni jedno drugim. Videli smo se jedno u drugom. I naš tunel je tekao po planu.
Zajednički raspusti. Babini u isto vreme pred oboje spušteni tanjiri, babine identične prženice.
Kikotanje ispod zajedničkog pokrivača. Iskrice čiste radosti u mraku zajedničkog kreveta. Njegova oštra kolena i tupa izvinjenja. Moje izmišljotine. Moje prve priče.
Čitali smo. On sporije od mene. Kako to, pitao je, sigurno preskačeš. Snevoljio se. Usporila sam. Nisam želela ništa drugo nego da uvek i u svemu ostanem iza njega. Da ga pratim. Da pazim na njega.
I pisali smo. Njegov roman se zvao Rat džinova i patuljaka, moj Tunel. Prvo smo pisali, jedno naspram drugog na babinoj cvetnoj mušemi, potom smo čitali napisano. Pričao mi je šta dalje treba da se događa sa mojim likovima i ja sam njemu pričala šta treba da se desi njegovim likovima, ali je svako sam pisao svoj roman.
I onda, odjednom, babina objava: od sad spavate u odvojenim krevetima. A što, a što, zagraktali smo. Tako. Zato. Neumoljiva baba. Neumoljiva razlika. I vreme...
Imalo je veze sa nečim sramnim u čemu nismo hteli da učestvujemo. Pitali smo, a nismo hteli da znamo. Ni da odrastemo. Ni da se stidimo.
Dva kreveta. Dva pokrivača. Zajednički mrak u sobi. Umesto prštanja smeha, šaputanje. Ja neću nikad da se oženim, šapnuo je. A ti? Ni ja, slagala sam. Pa, tišina. Ma, da, šta će nam to? Super nam je ovako. Da, došapnula sam, ništa nam ne fali.
Više nismo pisali romane. On je čitao o ratovima, ja sam čitala o ljubavi. On je pričao o ratovima, ja sam ćutala o ljubavi.
Letovanje na moru. Razdvojene noći, sastavljeni dani. Talas smiče gornji deo mog kupaćeg kostima. Ne primećujem. Kažem, šta ti je? Trepće dva puta, naglo zaroni. Onda vidim. Stid, danima.
Nedaleko od nas, Švabica na plaži. Lice pokrila magazinom. Teške sise razlile se pod suncem. Dodaj mi peškir, kaže on. Brzo! Peškir prebačen preko bokova. Zašto, šta ti je? Pogled u stranu. Sačekaj malo, pa ćemo u vodu.
Dokle si stigla sa svojim delom tunela? Ja sam kod poslastičarnice, tu ću malo da se zadržim, normalno. Usta puna dečačkog smeha, kao na slikama.
Zajednička slika. Dozvali nas sa tavana. Tamo smo pravili još jedno sklonište. Stalno smo pravili neka skloništa, u podrumima, na tavanima, u glavi kopali tunel.
Na njemu tregeri. Jedan otkačen, na leđima. Na slici se ne vidi, vidi se u sećanju. Uvek je jedan bio otkačen. Stare patike ispalih jezika. Škotska suknja, navukla mi je baba za slikanje. Mrko gledam iz te suknje, ispod ravnih šiški. Kasnimo sa skloništem zbog njihovog slikanja. Kasnimo sa tunelom. Nikad ga nećemo završiti.
Noću slušamo radio. Ovo je dobra stvar. O-pa-ka stvar. Pazi ovo! Pogodi ovu pesmu! Sve pesme, i one vesele, čežnjive su u mraku. I u pubertetu. U mraku puberteta.
Jesi li se predomislio, šapućem. Možda ćeš, ipak, da se oženiš jednog dana... Ne znam, možda... A ti? Neću, sigurno. Najviše volim tebe, izgovaram.
...Znam da nije trebalo. On o ratovanju da govori, ja o ljubavi da ćutim – tako je trebalo da ostane.
Dokle si stigao sa tunelom?
Ha, tunel, nasmejao se i ućutao.
* * *
Objavljeno u zbirci kratkih priča Danas sam bila u našoj kući
u izdanju Narodne biblioteke "Vuk Karadžić" iz Kragujevca