Koncertne zabeleške: Riblja Čorba
Da odmah na
početku razjasnim : nikada nisam bila fan Riblje Čorbe. U vreme kada sam
otkrivala “tamne vilajete” jugoslovnskog r’n’r‐a nekako nisu bili my cup of
tea. Ali da, bili su tu okolo. Možda mi je kao osnovnoškolcu bilo nejasno zašto
glava kokoške viri iz ljuske jajeta, i to ružne kokoške a mladom, nejakom za
teške reči, uvetu nije bilo lako da čuje da neki anđeo treba da pogleda čemer,
smrt i jad. Takvi stihovi nisu razvlačili osmeh, bilo je lepše čuti da “plešemo
cijeli dan i noć”. U stvari, možda je to i bio glavni problem s Borom
Đorđevićem. Ta direknost u tekstovima. Ono što misli to i kaže. Bez kompromisa.
i da slepi tumaraju u gomili da kučići po ulicama kaku I da je socijalni slućaj
na vratma wc‐a rekao dva dinara druže.
Ali oni su uvek bili tu okolo. I kada je otišao Bajaga i Rako Kojić i kada je otišao Čutura. I kada se smatralo da baviti se rockom nije najpogodnije zanimanje. Uostalom, došlo je vreme kada je to prerastalo u hobi. Nažalast i dalje je. Konačno zbogom Ribljoj Čorbi rekla sam devedesetih, kada definitivno nisam razumela šta je to Bora hteo da kaže i zašto je to moralo da bude zvanična diskografija jedne od najpopularijihh grupa ex‐Yu rocka. Njegova direktnost činilo mi se, da je prerasla u banalnost.
Ali Riblja Čorba je svirala i bilo je samo pitanje trenutka kada će se vratiti u punom sjaju.
A da su bili jedan od najpopularniji bendova stare Jugosavije, ako ne i najpopularniji, bili su.
U trenutku kada je prava retkost otići na pravi rock koncert slušati Riblju Čorbu nekako postaje obaveza za sve one kojima prija sveto trojstvo gitara, bubanj i bas.
A ovako nešto se i te kako može čuti. Iako se već odavno ova grupa postovećuje sa njenim frontmenom, namerno ili slučajno odabravši da budu u senci Bore Đođevića su Vidoja Božinović Džindžer, Vicko Milatović i Miša Aleksić, za koje se može staviti znak jednakosti između njih i instrumenata koje sviraju – gitara, bubanj i bas. Tačno je da je publika volela Riblju Čorbu opčinjena harizmom Bore Đorđevića, prljavim jezikom i iskrenošću koja ne prija svakom ali rock bend ne čini samo glas i tekst. A oni i te kako služe Đorđevića, za skoro dva sata koncera ja baš nisam čula ni jedan falš, što se, ruku na srce, ni ne može uzeti za zlo na koncertima ovakvih bendova. Čak su i poželjni. Jednostavno može se reći da je Riblja Čorba usviran bend gde svako zna svoju ulogu, gde ko dominira, gde se povlači, gde je u službi onog dugog a neretko frontmena benda. Nema tu pozivanja na staru slavu niti verovanja da će se neki kiks zaboraviti zbog starih zasluga. Nema ni potrebe. Oni koji danas slušaju Riblju čorbu, nisu samo njihovi vršnjaci već i neki novi klinci koji su između onoga što ih bombarduje sa malih ekrana i polica sa starim pločama svojih roditelja, izabrali ovo drugo.
I zato Riblja Čorba ne mora da brine da li će rasprodati koncert, više bi mogla da brine da li će imati mesta za sve zainterenovane. U današnje vreme to treba, pre svega, ceniti. Ceniti i I čnjenicu da je neko ceo svoj život posvetio “tamburanju” i neozbiljnoj stvari kao što je rock bend. Ipak je to posao, doduše u malo netipično radno vreme kojem se ili posvećuje život ili se odustaje posle prve prazne dvorane.
A mišljenje koje sam imala na početku nisam mnogo promenila ali sam se još više uverila u činjenicu da se određene zasluge, posebno one koje se mogu numerički označiti moraju poštovati.
U prevodu, Riblju Čorbu ne morate voleti ali je morate poštovati. Posebno ako se posle dva sata izvođenja pesama čije tektove znate od početka do kraja, setite još najmanje deset koje ste mogli da čujete a niste. A Riblju Čorbu ne volite.