Radost putovanja u melanholiju
Porodične veze biraju Elmult, malo mesto
sa najvećim magacinom Ikee na svetu. U magacin se ulazi vozovima, a onda radnici
istovaruju robu iz vagona. I sam vlasnik ovog čuvenog trgovačkog lanca, nama pre
svega poznatog po kućnom asesoaru specifičnog dizajna, je iz okoline. Neki proizvodi
nose naglašen znak da su odatle, ali to nije razlog da budu skuplјi, već jeftiniji.
Centar je lep. Grad se uglavnom sastoji od kuća sa do detalјa sređenim dvorištem. Kažu, tipičan mali švedski grad. I svuda prisutna multikulturalnost. Jedan komšija je Kinez, drugi Amerikanac. Tu se svi nađu u čudu jer je ideal prosečnog Šveđanina Amerika. Isklјučivo govore američki engleski. Kolači, kafa, roštilј, slikanje, pa nazad.
Usput uživam u zimzelenom drveću, imam osećaj da idem u planinu. Prosto bih stala da prošetam. Na proplancima, visoke desetinama metara, stoje vetrenjače, ne one starinske, već nove. Dobijam ideju da kad budem bogata kupim sebi jednu.Tako bih mogla da gledam u nešto lepo što je visoko iznad uobičajenog zenita.
Ograda koja se prostire kilometrima ne štiti od odrona, već da koja životinja ne istrči na put i bude zgažena. Posebnim znakom obaveštavaju prolaznike da su u oblasti u kojoj ima puno losova. Prolazim pored mrtvog jazavca. Ne znamo ko mu je presudio.
Deca plaču i za mrtvom muvom ili paukom. Smatraju posebnim zločincima one koji udare mačku ili psa. Ali će bez problema plјuvati na lјude, ostavlјati tragove stopala po sveže okrečenim zidovima i do besvesti izazivati roditelјe stavlјajući sebe u životnu opasnost.
Na sredini puta je nekakva niska ograda jako lepog izgleda. U pitanju su elastične šipke. Budući da je mnogo lјudi poginulo udarajući u branike, sada su našli fleksibilnije rešenje. Ljudi opet ginu, tu nema pomoći. Kao što i životinje istrčavaju na put. Ispred Geteborga istrčava lane. Želim da je ostalo živo.
Prolazim kroz idilična mesta sa bajkovitim kućicama. Švedske ''kućice'' su posebna priča. Kao da su za lutke, a kad uđem u koju od njih, izgubim se od veličine i lepote.
Dnevna soba
Putujem. Kroz prozor posmatram stare automobile. Tako ih je puno. Mislila sam da njih vlasnici samo glancaju i čuvaju za revijalne prilike. Ali u Švedskoj nije tako. Nikada nigde nisam videla toliko starih automobila u slučajnom prolazu. Kao da sam u nekom starom filmu.
Poslednji nerv moga tela opušta se utoplјen u sliku mora. U moru su labudovi. Božanska lepota. Marstrand. Ostrvo na čijoj je uzvišici dvorac iz sedamnaestog veka. Onaj kameni, ogroman, divan, sa kanalom uokolo, u kome još uvek ima vode, i kapijom koja se još uvek spušta.
Mesto je ekskluzivno. Do njega stižem trajektom. Potpuno očarava saglasje između lјudi, ptica, vremena i raspoloženja. Puno je turista, kao i vlasnika onih divnih kuća od drveta. Uspevam da razaznam tri vrste galebova koji sleću pored nas.
Raskošni Marstrand, imao je zanimlјivu istoriju. Nјegov procvat ili pad, uglavnom je zavisio od ulova haringi. Lično su od pape dobili dozvolu da love ribu i na velike praznike. To je i važna luka, jer ovde more nikada ne ledi, što govori o mestu i kao ozbilјnoj trgovačkoj zoni.
Svaki trenutak je neponovlјiv. Na nebu su stalna dešavanja. Pojavlјuje se duga, a onda nestaje. Na kratko se oblak smeta suncu. Dok se moji domaćini zbog toga nerviraju, ubeđujem ih da ne treba da brinu – to je samo mali oblak. Moja iskrena izjava ih zasmejava. Postala sam, kažu, prava Šveđanka. I sama ne znam otkud meni optimizam.
Posle vremena provedenog ovde, čovek može da zapostavi
reči. Mogu se čak zanemariti one divne švedske šume ili snažni i jaki losovi. Ovde
čovek postaje ispunjeniji za jedno savršenstvo jednostavnosti. Kažu da već vekovima
tu dolaze poznate ličnosti i lјudi iz kralјevske porodice. Možda sam i prošla pored
nekog od njih, ali ih nisam prepoznala, jer
danas žive i izgledaju mnogo skromnije nego u stara, burna vremena.
Marstrand
Ima puno dobrih stvari u švedskom uglu posmatranja. Sledeću otkrivam jako brzo. Želim da uđem u dvorac. Na moje veliko iznenađenje ne primaju kartice. Nemam gotovinu. Prodavac na biletarnici na papiru piše iznos koji dugujem i adresu na koju treba poslati novac, bez trunke sumnje da ću to i uraditi.
Dvorac, veliko sivo utvrđenje koje čuva mali drveni grad je impresivan i jako dobro očuvan. Osim zadivlјujućih topova na drvenoj osnovi, koji demonstriraju snagu odbrane tako važne strateške tačke, turiste uvek privalče zatvori, sobe za mučenje i slične zanimacije onog doba. U devetnaestom veku, tu je bio veliki zatvor, najveći u tom delu Švedske. Pa u skladu s tim imaju i svog najpoznatijeg zatvorenika. To je Lase Maja. Odevajući se kao žena, dugo je izbegavao zatvor. Kad je uhvaćen, osuđen je na doživotnu robiju. Kulinarska umeća koja je naučio dok je živeo životom žene, pomogla su mu da celu svoju robiju provede kao šef gardijske kuhinje.
U dvorcu se može videti izložba slika, šetati nestvarno lepim okruženjem i osećati snaga kamena. Ali ono što oduzima dah jeste pogled s vrha. Pored centralnog dela u pogled se uklјučuju i ostrvca sa kojom usamlјenom kućom, garaže za brodove. Lokalna arhitektura u teksturi sa kamenom, zelenilom i jedrilicama. Ovde i niz istovetnih kuća deluje kao samo umetničko delo. Čak i kada se slučajno pojavi koji oblačak.
Bele kuće
Od malena mi je poznata srpska varijanta švedske reči za sniženje – reja. Odlazak u kupovinu na pravo mesto postaje stvar ozbilјnog planiranja. U jednom delu Geteborga je najveći kompleks tržnih centara u zemlјi. I na ulazu i na izlazu u grad je po jedna ogromna Ikea, ali ne želim da vam pričam o tome.
Trgovačka meka jeste malo mesto Ulared, u kome nema skoro ničeg sem istoimenog tržnog centra i jednog muzeja starih automobil. Kažu da lјudi prelaze i po dve hilјade kilometara da bi kupovali po drastično nižim cenama. Ponekad i jedan deo avionom. Odlazim s rođacima u Ulared, to nam je samo kojih stotinak kilometara, ali dan je pogrešan, sve je zatvoreno. Ova strašna zbrka donosi i jednu dobru stvar. Odlazim do još jednog dvorca, dvorca Šuleholms. Doduše, u svojoj staroj garderobi.
To je zaista bio jedan od onih kada kada se ništa nije moglo predvideti. Zbunjena sam tolikom količinom konja i dvokolica. Shvatam da su oko dvorca upravo održane trke. Po prvi put vidim tako fino obrađene dvosede na dohvatu ruke. Ne stižem da se latim foto-aparata jer su mi usta i dalјe poluotvorena, ne mrdam se s mesta.
Stižem do dvorca, ali poslednja tura turista je već krenula u obilazak s vodičem. Devojka u narodnoj nošnji unosi stalak sa obaveštenjem, a nisam ni stigla da vidim da li ima drvene klompe. Zavirim kroz prozore. Vidim raskoš devetnaestog veka.
Savršen travnjak, cveće izvire iz stene koja štiti s jedne strane. Bašta je kralјevska. Iza zidina je plaža, rajska, ali bez sitnog peska. Može se nastaviti i šetnja prirodom, svuda je oko nas. Opet plene neobične kombinacije. Drvo koje je svojim trupom uraslo u kamen. Simbioza je uspešna i dugotrajna
Niz padinu ka moru trči Viking. Za njim njegovo troje dece. Često sam sretala lјude s troje dece. I u njima su ove nasilne migracije uzburkale nacionalna osećanja, što će, verujem, jedino rezultirati povećanjem nataliteta.
Gde god se nađem nepogrešivo ću znati na kojoj strani
je more. Nije nužno videti ga, dovolјno je pogledati u visoke krošnje drveća i njihovu
diskretnu izobličenost. S mora uvek duva jak vetar. I sve se svodi na borbu sunca
i oblaka.
Šuleholms dvorac iz žablјe perspektive
Dok u Geteborgu sedim u andergraund kafiću, u reonu Crvena stena, gledam kako ogromni brodovi Stene Lajna idu za Dansku. Deluje neodolјivo i, kako ne probati?!
Sve, od ranog ustajanja pa do ukrcavanja u brod, je bila jurnjava, zbog silne želјe da se ne zakasni. Biram mesto gde ću sesti. Idem do kafića, prodavnice... borim se da ne zaspim, jer ništa se ne sme propustiti.
Nekada su to bili čuveni ''pijani brodovi'', dok je u Danskoj sve bilo jeftinije, a sada su najjednostavnija veza između ove dve zemlјe. Vožnja ovim bržim brodom traje samo dva sata.
Pokušavam da uočim još na prvom koraku tu ogromnu razliku između Danaca i Šveđana, ali ne uspevam do kraja dana. Grad u kome se iskrcavamo u prevodu zvuči kao Fredrikova luka. Zona za šetače je uređena kao brod. Jako zanimlјiva stilizacija koja se produžava celom ulicom.
Žurimo do železničke stanice, jer cilј je Skagen, malo morsko mesto na krajnjem severu Danske. Pogled iz voza nije tako zanimlјiv – ravnica. Ali Skagen je nešto drugo.
***
Ostavila smo peščanu plažu sa palmama da bih došla na peščanu plažu bez palmi. Prvo šetnja gradom. Ovde je sve nisko i žuto. Ona fina oker boja sa naglašenom crtom žute koja daje iluziju veće količine svetlosti. Taaaako male kuće sa starinskim visokim krovovima na dve vode su česta pojava. Činilo mi se da samo hotel ima dva sprata. A tako je puno lјudi.
Dan se rađa, trgovci iznose deo robu na ulicu. Na putu ka plaži vidi se vodotoranj. Ima ga na svim razglednicama iz Skagena.
Blizina plaže se može osetiti pod nogama. Stopala osećaju pesak, a pogledu se nudi izložba kamenčića. Tako je svaki od njih lepo izdvojen, okružen onom mirnom sivo – beličastom. Kad vidim onaj pravi, samo se savijem i uzmem.
Sada je plaža puna. Voda je jako prijatne toplote. Dok plivam posmatram brodove koji stižu u luku, tu negde, blizu.
Prejako sunce me tera dalјe od plaže, krećem u potragu za muzejem. Ubrzo pronalazim zgradu i shvatam da sam tu kada Muzej slavi slavi sto godina postojanja.
Žuta kuća, a nazire se i bicikl
Muzej u Skagenu je tako divno pun lјudi. Brojne su grupe penzionera sa vodičem na engleskom jeziku. Brzo odustajem od ideje da se diskretno priklјučim grupi. Sve to sa vodičem je prebrzo za prolazak kroz prostorije koje su od tavana do poda prepune slika koje zaslužuju više vremena. Lagano zuzimam svoje mesto na udobnoj klupi na sredini sobe. Nikuda ne treba žuriti.
Slike se bave lokalnim temama i svakodnevnim stvarima. Teme mogu biti šetnja pored mora, ribari u sred nevremena, razna okuplјanja, od onih u crkvi, do onih na sahrani. Porodične situacije, čak i kad je neko bolestan; mama ćerki plete pletenice, čita knjigu.... Većina njih pleni naglašavanjem izvora svetlosti koja, recimo, ulazi kroz prozor... Ona može bukvalno dočaravati situaciju (kada, na primer, pada pravo na štafelaj); može potencirati centralni lik na slici ili svemu daje neki poseban oreol.
U drugoj polovini devetnaestog veka u Skagenu je živela kolonija slikara. Mnogi su tu ostali jako dugo i tako to malo ribarsko meso učinili poznatim. Dok čitam imena zapažam da mi se neobično dopadaju slike Michaela i Anne Archer. I njihova životna priča je zanimlјiva.
***
Povratak iz Danske brodom je jedinstven doživlјaj. Pada noć. Turisti se skuplјaju na otvorenom delu i slikaju zalazak sunca. Priklјučujem se hipnotisanoj gomili. Prava stvar sledi kada se sunce potpuno utopi u more. Horizont je i dalјe crven, pena koja izbija svom snagom pozadi iskazujući snagu mašine, dobija neku drugu, prosto neopisivu boju.
Uzbudim se kada u sred mora vidim prvi svetionik. Svetluca crveno. Niz svetionika zelene svetlosti, ravnomerno raspoređenih, ocrtava put. Brod usporava ulazeći u južni arhipelag.
Oblaci su lјubičasti. Prolazak ispod ogromnog gvozdenog mosta, koji je noću još lepši, ukazuje da ovom divnom danu kraj.
Prisećam se velikog i ružnog betonskog mosta koji
služi kao nadvožnjak. Ukazali su mi na njega kad smo se vraćali iz Elmulta. Zovu
ga most samoubica. Kažu da lјudi takve tužne sudbine često biraju ovo sumorno mesto
za svoj kraj. Verujem da je most ispod koga smo upravo prošli mnogo prikladnije
mesto. Uostalom, znam i jednu prikladniju zemlјu...
Most i oblaci koji odlaze
Moji domaćini imaju prijatelјicu koja ima vikendicu na moru u blizini Geteborga. Prihvatam njen lјubazni poziv. Na plažu stižemo u podne. Puna je. Neverovatno je gledati lјude koji smireno i lagano šetaju po moru. I baš zato je scena nabijena energijom. Plićak je prilično daleko.
Oni koji bi da se izdvoje, u delu su okruženom kamenjem. Pesak pravi ostrvce u moru. Savršeno mesto za stolicu za sunčanje. Ogromno kamenje je prekriveno morskim bilјem, verujem algama. Niti morske trave su tako jako zaleplјene za kamen, da je teško razdvojiti ih.
Dečaci love krabe i žive ih čuvaju u nekoj velikoj plastičnoj kutiji napunjenoj vodom. Hvataju je kanapom. Na vrhu je glava mrtve ribe, ona je mamac. Dečaci komuniciraju sa mnom, ipak, kraba je internacionalna reč. I dalјe šetam morem. Ali to je poziv u život, iako neodolјivo podseća na kraj filma ''Smrt u Veneciji''.
Nebom leti mali avion noseći za sobom reklamu o muzičkom festivalu u Falkebergu. Sve je potpuno idilično.
U prostranoj kući na moru naši domaćini su ugostili
svoje rođake koji imaju četvoro dece, tu su njihove dve ćerke i nas četvoro – gosti
na jedan dan. U jednom trenutku je jedna ćerka frizirala komšinicu u dnevnoj sobi,
druga se pojavila sa drugaricom i njenim detetom. Još jedna komšinica je pristigla
s detetom, da se pohvali kako idu u cirkus. Domaćin je služio sladoledom, otac četvoro
dece sa tirkizno plavim očima, zabavlјao mene, sažalivši se nad mojim neznanjem
švedskog jezika... I sve je funkcionisalo bez ikakvog zastoja. Toliko o švedskoj
otuđenosti.
Švedska, juli 2008.