Početna stranica arrow Srećno, Kekec arrow Šta to krije Čitluk?

Šta to krije Čitluk?

Vrednovanje: ONONONONON / 2
Loše Najbolje 
Autor Milo Jukić
14. 02. 2017.

autor
Gospino ukazanje prije 35 godina u Međugorju, tada jednom od nepoznatih i nevažnih sela općine, za kratko vrijeme je Čitluk stavio u sasvim drugačiju poziciju od dotadašnje. S jedne strane je sve to donijelo izrazitu pozitivu, koja traje do danas i izgleda kako će trajati dok je svijeta i vijeka, a s druge strane je samo općinsko sjedište, Čitluk, stavilo u drugi plan, u sjenu međugorskog svetišta.

Vidljivo je to i u svakodnevnoj stvarnosti. Robna kuća „Čitlučanka“, nekadašnji ponos grada, zjapi prazna, ne radi, a za to vrijeme se u Međugorju svako malo otvaraju novi tržni centri. Hotel „Brotnjo“ radi, ali ga se ne može usporediti sa čitavom „armijom“ hotela, motela i pansiona izniklih u Međugorju tijekom posljednja tri desetljeća.

Kad god sam bio u Međugorju, tu su, i svecom i petkom, bile tisuće ljudi, a jednom bih ga želio vidjeti drugačijeg. To je moguće samo ako se dođe ranom zorom. Na kružnom toku s kojeg se skreće u Međugorje Gospa u moru cvijeća, obasjana prozračnim jutarnjim suncem. U gradiću, a i na platou ispred crkve, nigdje živa roba. Isto je i s druge strane crkve, gdje se svakodnevno održavaju mise na otvorenom – stotine klupa i okolni prostor, sve je prazno, tek jedan fratar brzo zamiče na suprotnu stranu. Ispovjedaonice poredane duž crkve, pored prolaza ka svetištu, također su prazne, a na njima oznake s nazivima jezika i zastavicama država. Jezika bukadar, među njima i arapski. U crkvi ima nekoliko onih koji skrušeno mole, kao i u dnu prostranog dvorišta, pred još jednim Gospinim kipom, gdje jedna žena tiho plače i isto tako tiho izgovara molitvu, pogleda uprtog u Gospino lice. Jedan ranoranilac, sjedeći na zidiću pored kipa svetog Leopolda Mandića, već čita, dok se jedna hodočasnica na velikim koljenima moli s druge strane kipa. Na sve strane odzvanja posvemašnji mir.

Stigao bih ja i malo prije u Međugorje, ali nisam imao srca proći pored seoca Tepčići, a ne svratiti do lokaliteta Crkvina, malo izvan sela, blizu seoskog groblja, gdje se nalaze ostaci jedne od nekoliko srednjovjekovnih crkava u ovom kraju. Crkva ima lijepu polukružnu apsidu, sagrađena je na ostacima rimskog naselja, a oko nje je, odmah uz seoski put, razbacano 39 stećaka, među kojima ima i fino ukrašenih. Konzervirana je početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, i to tako temeljito i čvrsto da otad do danas od zidova nije otpao ni najmanji kamičak.

ostaci crkve
Ostaci srednjovjekovne crkve u Tepčićima

Do Čitluka zastajem samo na dva mjesta: jedno je obično malo proširenje pored ceste s kojeg fotografiram neku lijepu crkvu s kružnim krovom i vrlo visokim zvonikom, a drugo šestostrana kapelica s kipom svetog Marka. Imena sela ne bilježim, ko poželi vidjeti, ionako će između Tepčića i Čitluka sresti i crkvu i kip, nemoguće ih je promašiti.

U Čitluk ću se vratiti popodne, ali bi bila grjehota u to doba, dok se dan još krmeljavo i lijeno rađa, ne napraviti snimku župne crkve. Duga je priča o tome kako je gradnja crkve započeta na drugom mjestu u gradu, a nikad nije dovršena, kao i o crkvici uz franjevačku rezidenciju, koju ću posjetiti kasnije. Sadašnja župna crkva građena je šezdesetih godina prošlog stoljeća, a posvećena je Kristu Kralju. Izgleda mi, pa ću i napisati, makar pogriješio, da su i zvonik i pročelje obloženi bihacitom. Oltarna slika ulegla u bjelinu zida, a sunce je obasjava kroz staklene ploče savijene između bočnih zidova i krova: Isus u bijeloj halji, s desnom rukom na srcu, a lijevom u zraku, oko njega još mnogo likova koji pažljivo slušaju.

Još veća grjehota bi bila preskočiti brdašce blizu crkve. Oskoruša, tako se zove mjesto na kojem se nalazi crkva, a ne znam je li isti i naziv brdašca. Između je opet Gospin kip, a u blizini jednostavan spomen-križ poginulim hrvatskim braniteljima. Kako god se mjesto zvalo, nije pretjerano reći da je to jedna od najljepših slika u našoj zemlji: desetak stabala crnogorice bez grana u donjem dijelu, a između njih otprilike isti broj stećaka, sljemenjaka, ploča i sanduka. Neki imaju natpis, drugi fenomenalne, prelijepe ukrase. I sve to usred grada, odmah iznad prometne ulice, a takvo što se i ne viđa baš svaki dan.

stecci usred grada
Stećci usred grada

I nakon što se popodne, po obilasku nekoliko okolnih sela, vratim u grad, nalazim još poprilično zanimljivih mjesta i stvari. Evo, prvo Rudarska ulica, jer je Čitluk i rudarski grad: pored pločnika, u travi, veliki komad boksitne rude. Drugo, cvjetni grbovi, hrvatskog naroda i općinski, u parku blizu zgrade Općine. Treće i najzanimljivije: stara zgrada na brežuljku iznad glavne gradske ulice, iako zapuštena i prilično derutna, ipak prekrasna. Pitam prolaznike šta je to, a oni mi govore različito: jedni da u zgradi djeluje glazbena škola, drugi da je tu srednja škola, a treći da je u njoj i dječji vrtić. Svi su u pravu, ali u krivu, jer ili ne znaju ili su zaboravili, ali mi niko ne reče da je to, ustvari, zgrada franjevačke rezidencije, sagrađena između 1922. i 1936. godine, nesuđeni franjevački samostan. U zid je ugrađen ogromni stećak na kojem se danas jedva može pročitati da je tu postavljen 1925. godine, „u spomen hiljadugodišnjice svome prvomu kralju Tomislavu na stećku dičnih pređa franjevaca vođa i glavnim doprinosom o. fra Bone Andračića podigoše harni Hrvati Brotnjaci“. Fra Bono je, saznat ću naknadno, tada bio župnik hrvatske župe u Chicagu i otamo poslao veliku pomoć za gradnju rezidencije.

Fratri su kratko uživali u velebnoj rezidenciji, budući da je narodna vlast 1945. godine odlučila da je potrebnija njoj nego fratrima. Ostavili su im, doduše, komadićak zgrade, dok su u najvećem dijelu smjestili osnovnu školu, a kasnije u fratarskom dvorištu napravili i novu školsku zgradu.

nekada franjevacka rezidencija
Nekad franjevačka rezidencija, a sad… Sad svašta nešto

A čega zanimljivog ima u okolnim selima? Eh, čega nema! Ima svega, ali je najviše stećaka, ne onih mrtvih, kakvih po našoj zemlji ima na sve strane nego nevjerojatno lijepih, bogato ukrašenih, originalnih, čak i s natpisima. Ispočetka sam bilježio sela u kojim ih ima pa tako zabilježih nekoliko nekropola u Krehinom Gradcu, pa u Vionici, gdje na jednom od stećaka vidjeh i hrvatski grb, ali ne uklesan nego nacrtan crvenom farbom: siromah, tek je 500 godina nakon smrti saznao da je ustvari bio Hrvat! Malo dalje od njega rimski sarkofag – povijest se pomiješala i ispreplela kao u onoj dječjoj igrici „kamare na magare“. Slično je i na Grabu kod Dragične, gdje su rimski spomenici „pretvoreni“ u stećke, a toga ima i na drugim mjestiva čitlučkog kraja. Ma da, još neko vrijeme sam bilježio, a onda odustalo, jer mi se u glavi sve pomiješalo: gdje sam snimio stećke s natpisom, gdje one s križevima, stiliziranim ljudima, mačevima i ko zna sve sa čim.

Osim stećaka, tu su ostaci prapovijesnih gradina i tumula te rimskih naselja i utvrda na Gomilama kod Služnja, na Glavicama kod Hamzića, u Džidinoj ogradi i Glavici kod Ograđenika, na Čabrinovcu kod Gradnića, na Crkvini kod Donje Blatnice, na Bileta gradini kod Biletića i na desetine drugih mjesta.

Kod Donjeg Velikog Ograđenika (pitam se kako se zovu stanovnici tog sela???) i spomen-groblje hrvatskih vitezova, kako stoji na ploči ukraj masivnog mramornog spomenika. Na groblje upozorava i metalna tabla kod skretanja u selo, izrađena u bojama hrvatske trobojnice, ali su vitezovi, sudeći po činjenici da je tabla gotovo potpuno zarasla u šumu, pomalo zaboravljeni.

Mnogo je, dakle, mjesta koja nikako ne bih smio zaobići, toliko toga se može vidjeti, ali bi ovaj putopis prerastao u knjigu. Zato biram gotovo nasumce, a tako stižem i do Čerina. Prvo crkva, a do podataka je lako doći, eno ih na ploči na pročelju crkve: „Crkvu ovu na poštenje s. Stipana o. Ivo Vasiljević spomoći svojih župljana načini 1880. g.“ Crkva prostrana, bijelih bočnih zidova i tamnog oltarskog prostora, sa starinskim oltarom iza novog, okrenutog vjernicima. Na koru orgulje sa zlatopisom na njemačkom i godina 1885. Ako je godina u redu, a ne vidim zašto ne bi bila, onda su čerinske orgulje jedne od najstarijih u Bosni i Hercegovini. Ispred crkve kip zaštitnika, rad akademskog kipara Stjepana Skoke, kako je navedeno na postolju, izrađen 2008. godine. Svetac, mladić grubih crta lica, ali ipak sav sazdan od neke nestvarne nježnosti, zamišljen i pomalo odsutan, kao da su ga misli odnijele bog zna kuda pa nikako da se povrati. K'o svetac, a šta bismo mi, obični ljudi, mogli znati o svecima i vrludanjima njihovih misli… Ispod crkve spomenik poginulim hrvatskim braniteljima s pločama prislonjenim uz kameni zid: Barbarići, Glamuzine, Stojići, Bevande, Solde, Pinjusi, Zovke…

dio spomenika
Dio spomenika ispred crkve u Čerinu

I da je samo to, ne bi bilo malo, ali oko crkve i oko sela ima još stotinu čuda. Nekad se u selu nalazio i franjevački samostan sa crkvom svetog Stjepana, a do 1434. godine župom (što je tada predstavljalo administrativno-upravnu jedinicu) je upravljao knez Pavko Komlinović. Nedaleko od sela, u Bakrima, nađen je i spomenik nekog od Komlinovića, datiran u 1400. godinu. Ali nije to početak povijesti čerinskog kraja: na obližnjem Mejdanu nađena je brončana pa pozlaćena potkoljenica od statue nekog rimskog vladara, dok je na Crkvini otkopana kasnoantička bazilika, a u njoj i oko nje je nađeno mnogo rimskih spomenika. Sačuvani su i eno ih u blagom pristranku ukraj crkvenog dvorišta. Oblika svakakvih, poredani kao da su nasumično razbacani, a nisu, sigurno nisu. Prelijepi. Na jednom sarkofagu prikaz križa omeđenog dvostrukim krugom, jedna okrugla ploča je bila dno neke rimske „tuš kabine“ ili kamene prese za cijeđenje maslina, uglavnom ima uklesan kanal za otjecanje tekućine, druga ploča nalikuje ogromnom kamenom kolaču iz onih metalnih kalupa kakve ima svaka bolja domaćica, a jedan žrtvenik s figuralnim predstavama posvećen je rimskim božanstvima Dijani i Silvanu… Rimskog kamenja, ukrašenog, ima i u zidovima župnog stana, ali ne, nema šanse previše zalaziti u detalje, otišli bismo predaleko!

Volim arheologiju baš-baš, ali treba malo i odmoriti od nje. Zato je sljedeća postaja etno-selo „Herceg“. Nikla su etno-sela po Bosni i Hercegovini na sve strane, nema čega tu nema, ali ovo čitlučko je drugačije od drugih i, da bude napravljeno, koštalo je milijune. Nisam brojao, ali tu je nekoliko desetaka objekata, od kućica pa do povelikog restorana, zanatske radnje i, na brežuljku usred sela, crkva. U kućicama apartmani na svjetskoj razini. Čitav kompleks je brižljivo uređen i „počešljan“ k'o nekad davno Oleg Blohin. Zidovi od kamena, gdjegdje u zagrljaju bršljana. Osladilo se bršljanu pa se protegao i na neke od krovova, također kamenih, a kamenom su popločane i sve staze i bogaze u selu. Poveliko jezero s mostićima i ležaljkama, sunca još ima, a mogu misliti kako je lijepo ljeti. U jednom prikrajku su i štale s magarcima, konjićima, peradi, potom mlin, galerija, kovačka radnja, suvenirnica, pčelarska prodavaonica, boćalište, etno-butik… Ispred jedne od radnji baka Iva Petrović, rodom iz Vitine, „pori“ cvjetove lavande; ne glumi niti recitira pjesmicu za turiste već samo radi svoj posao, a o biljkama, i ljekovitim i samo ukrasnim, zna sve. Tu je i amfiteatar, ne znam da sličan postoji igdje kod nas: mjesta ima za barem 1000 posjetitelja, a pošto su blizu i Međugorje, i Mostar i Hrvatska, ništa čudno što je tu nastupao „Lado“ ili dubrovačko Kazalište Marina Držića.

unutrasnjost crkve
Unutrašnjost crkve u etno-selu „Herceg“

Posebna priča je crkvica: dominira čitavim selom, a uređena je na način kakav dosad nigdje nisam vidio. Radi se o nekoj pomalo čudnoj kombinaciji starog i avangardnog: strop od drvenih greda, klupe jednostavne, a zidovi oslikani vrlo živim, može se komotno reći jarkim bojama, kao da se tu doselio fra Perica Vidić ili je Lazaru Drljači dojadilo ležati ispod onog svog bogumilskog stećka na Borcima pa je vaskrsnuo i spustio se južnije. Crkvu, rekoše mi, oslikava neka talijanska slikarica, ime joj je zapamtih, a na nekim zidovima je i sušta suprotnost jarkosti koju spomenuh: crno-bijele slike, gotovo ilustracije, nimalo tipične za crkve, ponegdje i sa opširnim natpisima na latinskom jeziku. Čudno, ostajem pri tome, ali originalno i vrlo, vrlo zanimljivo.

Za kraj ostavljam mjesto koje je, ako se piše o čitlučkom kraju, naprosto nemoguće preskočiti, a radi se o području Bedra-Mainovac. Vionicu spomenuh, e, blizu je tog sela, a čitav okolni kraj očito je bio naseljen u svim povijesnim razdobljima.

Na obližnjem lokalitetu Bedra veliki kameni ulomci, očito, vidljivo je po obradi, spojnim utorima i profilacijama, dijelovi nekog rimskog objekta, a u blizini je registriran veći broj arheoloških lokaliteta i pojedinačnih nalaza. Zanimljivo: nisu rađena nikakva arheološka istraživanja!

Glavna točka je groblje Mainovac. U groblju ima stećaka, potom priličan broj starih križeva prilično arhaičnog izgleda, među kojima su neki i ukrašeni, te onih s teško čitljivim natpisima, a tu je i nekolikoo grobova oivičenih kamenom. Sve to ukazuje na činjenicu da je groblje doista staro pa nije čudno što je, zajedno s okolnim područjem, proglašeno nacionalnim spomenikom BiH. Neki od stećaka su očito imali i drugu namjenu, jer se jasno vidi da su naknadno obrađivani, a među njima ima i rimskog kamenja preuređenog u stećke.

stecak kao pod
Stećak kao pod crkve na groblju Mainovac

Glavna je ipak kapelica, točnije njen „pod“, jer je pod ustvari jedan ogromni stećak u obliku ploče, vrlo lijepo ukrašen mačem i polumjesecom, a okolo „izvezen“ bordurom od trolisne loze. Čudno, a za mene i strašno: na stećku metalni stol koji služi kao oltar, iza njega i stolica i još koješta. Nogari željezni i, bezbeli, svako pomicanje stola-oltara para vrijedni stećak. Ne znam hoće li kome zasmetati, ali ja ostavih foto-aparat i iznesoh stol vani. Uz bočni zid kapele prislonjeno zvono s pripadajućim skulama, očito poslano u mirovinu.

Podalje od središta groblja, ispred kapele, uz jedan od vitkih hrastova, kip velikog Stipe Sikirice: žena u naručju drži dijete, a ispred nogu još dvoje, od kojih je jedno zamišljeno, brade naslonjene na dlan. Gospa? Ne znam. Podno kipa neki su Talijani ostavili fotografiju djeteta: Tommaso, 5/4/2015. Giorno di Pasqua, što bi trebalo značiti da je Tommaso rođen na Uskrs ili je fotografija ostavljena na taj veliki blagdan.

Čitlučki kraj napuštam sa samo jednom željom: doći ponovno, s cjelovitim popisom arheoloških lokaliteta, i to s nekim ko će me provesti čitavim područjem, polako, bez žurbe. I kad sve obiđemo da opet i opet poželim doći…

(bljesak.info)

< Prethodna Sledeća >

Prijava





Nemate nalog? Napravite nalog

Sindikacija

Sindikacija
RSS 0.91
RSS 1.0
RSS 2.0
Posetioci: 2711403
ETNA