Početna stranica arrow Rukopisi ne gore arrow Cvijet iz Baudealaireova stručka

Cvijet iz Baudealaireova stručka

Vrednovanje: ONONONOFFOFF / 4
Loše Najbolje 
Autor Julijana Adamović
31. 05. 2017.

cvijet na grobu

Dijete, nisi dobra! - jednom je izgovorila njezina majka. Doduše, mislila je na posve nebitne stvari govoreći te riječi davno, tiho i s teškom osudom u oku. Iako je tada samo odmahnula rukom i tvrdoglavo nastavila hodati rubom, uvjerena da baš ništa i nikakva druga ona ne bi utjecala da majka promijeni svoje mišljenje, Lila je kroz život te riječi često vadila i koristila se njima za sasvim osobne potrebe. Činila bi to mimo uvjerenja i želja drugih, kad god bi se mentalne karte krivo poklopile, mjesec u njoj podivljao ili bi se jednostavno probudila s okusom loše sebe. Za svijet je hodala lucidna, s oblakom na nosu i otrovnom kapljicom na jeziku, a u sebi je često nečujno jecala majčinom rečenicom. Bolnim nasljedstvom davno zacrtanog puta.

I danas se osjećala takvom. Nedovoljno dobrom. Kao i svake večeri proteklog desetljeća sjedila je u tišini groblja, gužvajući u ruci zalutalo lišće i ocvale latice cvijeća. Laštila je dlanom mramor i vukla prstom po nadgrobnim slovima njegovog imena. Tu leži čovjek s kojim se znala osjećati živom.

Sklapajući oči, kroz kapljice je vrtjela njegove obrise, riječi, izgovorene i one koje se samo progutaju, mirise živih i gladnih tijela i dodir njihovih najluđih noći. Užitke kojima su se tako strastveno i tajno prepuštali. I nije ju zbog toga zaposjela krivnja, loš osjećaj sebe. Ne.

Sve ono što je on dao njoj nije moglo mirisati tako. Tjeskoba što ju je nosila duboko u njedrima hranila se iskonskim strahom, bolnim slutnjama i silnom željom da na sva pitanja (pa i ona koja nikada nije izgovorila) dobije odgovor. Da zna kraj i prije početka.

Lila ga je upoznala sasvim slučajno, već u sumrak svoje mladosti. Nije ni znala da postoji još netko s jednakim tajnim žigom na plećima. Netko tko kao i ona (danju obična, a noću demonska) bludi i krstari svijetom, neprimjetno i bezbolno uzimajući tuđe misli, osjećaje, slike, najčudnije zvukove; pri tome vodeći računa da žrtve ostanu naizgled iste, neosakaćene i za taj događaj potpuno slijepe. I onda, izbrušene i ulaštene dragocjenosti - lovine, pažljivo ostavlja na tišinu kakva javnog dobra. Rive ili glavnog gradskog trga. Izmoren i privremeno zadovoljan, odlazi zatim u rutinu sasvim običnog života, ali uvijek s namjerom da se vrati. Što skorije, provjeriti hoće li neka izgubljena duša u plijenu pronaći ono što joj treba i, o tome (o svojoj sreći), ostaviti kakav vidljivi trag.

Najčešće su novi vlasnici pokradenog blaga, tragači za srećom, zadovoljni ostavljali cvijeće. Stručak, neobvezujuću kiticu poljskog cvijeća. Ponekad bi se pronašao i kakav perverzno skup buket. Rijetko, na trg bi netko i zalutao, otišao bez riječi ili, nezadovoljan, ostavio granu otrovnog bršljana. Bilo je nekog čudnog zadovoljstva pregledavati svaki stručak, cvijet po cvijet; a ako je osobit, prevrnuti mu svaku laticu. Zamišljati tko je, zašto i kako u njihovom plijenu uspio pronaći dio sebe.

Lila je isprva krala sama, a onda je, u zanosu i žaru svoje igre, jedne noći s njedrima punim plijena naletjela ravno na njega. Dočekale su je njegove snažne ruke i tople, umirujuće oči. Bio je tek nešto stariji, mudriji i znao sve tajne zanata. Od tada su joj krađe postale opsesija. Dva lupeža, opijena slatkim vinom taštine i mrvicama tuđe sreće.

Upadali su u odaje tužnih i osamljenih žena i živote muškaraca umornih od studene postelje, pomalo zabrinutih zbog prvih sjedina na prsima. Uskakali su u džepove pokislih šetača na korak od želje za skokom s kakvog mosta, u djevojačke snove neukusnih boja ili pod plahte golobradih mladića.

Nisu im bile strane ni staračke misli ili umovi otpadnika raznih vrsta.

Egzotični Istok ni dekadentni Zapad nisu ih odbijali; hladni Sjever i divlji Jug bili su dio njihove rute.

Svuda su živjela slova za njihove riječi, boje za njihove slike i zvukovi koji bi dotakli i gluhe. Trebalo ih je samo prepoznati, posložiti i podijeliti s onima koji se traže, koji trebaju dokaz da su živi.

Sve što je mislila da zna, znao je on. Sve što je uradio on, osjećala je i ona. Svaki put bi se ispočetka nasmijali toj spoznaji, a potom se predavali strasti, prodirući gladno jedno u drugo, gutajući se u velikim komadima, gušeći se ponekad, doduše, ali drugačije nisu znali. Umorni i drhtavih slabina, dugo bi se rastajali i znali da će njihova noć opet doći.

Ponekad, kada bi se u njoj javio onaj mučni osjećaj daleke i čudne krivnje, on je znao položiti svoju ruku. Na njezine jadikovke drugi bi sipali tisuće slatkih i praznih riječi, a on bi se samo nasmiješio i dugo joj lizao rane. S njim nije trebala biti nevina i čista, s njim je mogla disati cijelim svojim ranjenim bićem. Biti spremna i na loše. Činiti loše.

Biti kradljivac, lagati i uzimati tuđe, davati nepoznatima (često i nezaslužnima); činiti sve to s njim, bilo je sasvim čedno i nimalo bolno. Za razliku od toga, krivnju je njedrila ledena misao da to isto žele ili su činile i neke druge. Misao koja ju je počela proganjati i svojim otrovnim pipcima ubijati njezine trenutke sreće. Modrilo koje obuzima sve.

Užasnuta, po prvi put u rukama je imala oružje. Hladno sječivo za njegovu laganu, ali sigurnu smrt. Htjela ga je odbaciti, ali ono se uporno vraćalo na njezin dlan. Odlazila je na pusta mjesta, šikare i nepristupačne rubove kraških jama mlateći nestrpljivo rukama i misleći kako će, napokon, sve biti u redu.

Za dan-dva, tjedan ili tri, na jagodicama prstiju bi ponovno osjetila poznati, hladan dodir metala. Prepoznala bi oštricu svoga noža. Svaki put bi se u njezinoj ruci našao zajedno s nekim čudnim buketom ili sumnjivim cvijetom, zatečenim na nekom od trgova.

Znala je da griješi jer nailaziti na cvijeće bilo je u njihovom lopovskom svijetu sasvim uobičajeno (dobivala ga je i prije, dok je krala sama) i to bi je uglavnom radovalo. Ipak, činilo joj se da dobro razlikuje što je ostavljeno sasvim nevino, što u sebi ima crvene boje, tuđe i neostvarene žudnje koja zvoni u prazno, od onoga što na sebi ima neke patine. Njegovih otisaka, davno isprepletenog zajedništva.

Svaki cvijet koji bi mirisao po nekoj bivšoj gurao ju je sve dublje. Rastrgana između sasvim opipljive sreće i ocvalih latica nekog Baudelaira, gubila je tlo pod nogama, svoju prvu i posljednju bitku.

Zbog tog ludog prokletstva sada je i klečala uz spomenik svoje vrele i u njoj još uvijek žive ljubavi. Niz tijelo joj je klizio njegov dah.

Danas je tu našla bijeli ljiljan. Bio je nježno položen na mramornu plohu, a onda se, iskrivljen zjenicom njezinog podozrivog oka, zakrivio i zabio ravno u srce. Mirisao je po ženi s kojom je on nekada krao. Na jednu od onih s kojima je krao davno prije nego što je sreo nju. Na jednu od onih kojima nikada nije izrekao ime. Nevažne, nebitne, ali ipak moćne. Na one koje su je polako, ali sigurno natjerale da ga ubije.

Dijete, nisi dobra - čula je u sebi odjek poznatih riječi i spoznala kako je oduvijek imala osjećaj da će majka ipak jednom biti u pravu. Zbog te istine skupila je tijelo i u tišini ga njihala gore-dolje.

Koraci posjetitelja koje u daljinu nosi zvuk grobljanske šljunčane staze, sve tamniji obrisi sunca i sjene što padaju na nju, usamljenu i izgubljenu pod arkadama, spomenicima i raznim verzijama anđela, nisu je mogli prenuti. Učinio je to tek glas starog čuvara.

Lila, vidimo se sutra!

Vidimo se sutra - okret ključa u bravi na kovanim vratima groblja ukrao je škripom njezin šapat. Starac nije čuo izgovorene riječi. One su, ionako, bile namijenjene nekom drugom.

< Prethodna Sledeća >

Prijava





Nemate nalog? Napravite nalog

Sindikacija

Sindikacija
RSS 0.91
RSS 1.0
RSS 2.0
Posetioci: 2633027
ETNA