Pod tačkom mirazno
- I, -
I, šta veliš?
- Isto što i ti...Mogu da prođu.
- Ne da mogu, nego moraju! Kuća je baš velika i lepo sređena. Šteta što ne osmotrih sprat, umalo da iz toaleta šmugnem uz stepenice. Samo, onu verandu bih im ja zastaklila i tu od ciglica ozidala...
- Stani ženo, baci mistriju, kud srljaš? Pa, nećeš ti tamo živeti, već, ako sve bude pod libelu, eventualno, možda – Majda.
- Nacrtaće njoj majka novi raspored soba, nek ima uza se, pa za godinicu-dve, kad ugrabi priliku... Pali auto, šta čekaš, eno ih, već se zgledaju.
- Prijatni su i, čini se, pošteni ljudi. Doduše, onako, malo više neposredni.
- Takvi su, Cvele, danas biznismeni, skoroteče, nije to ona nekadašnja građanska klasa.
- A u koju mi spadamo – klasu optimist?
- Od večeras u tu. Ama, života ti, čime se prika tačno bavi, uhvati me onaj konjak, ništa ti ja ne povezah?
- Trguje drvenom građom, iz Bosne dogoni oblovinu. On je otamo rodom.
- Trguje drvenom građom, iz Bosne dogoni oblovinu. On je otamo rodom.
- Ju, jadna, da nije neka mrtvačka galanterija, sanduci i to?
- Ma kakvi, krči šumu, naveliko, za drvare, pilane...
- Drvoseča? Neka, šta fali, može i sekira, samo da nisu grobljanska posla. Nego, vide li džukelu?
- Nije, bre, pošten čovek, privatnik, kako možeš tako reći?
- Ma ne on, some, već onaj njihov doberman, krv mi zaledi u žilama. Svu me ubalavi, dobro mi čizme ne pocepa.
- Mene je baš milo gledao, nanjuše psi dobru osobu.
- I pobratima.
- Kako god.
- Prija baš dobro kuva. Ja samo što ne puknem, još mi kroz stomak fijuče “japanski vetar”.
- Da, piletina je bila izvrsna, ono drugo meso malo suvo, ali ukusno…Takva je divljač.
- Ja bih to duže držala u pacu, bar sedam dana, da malo veprina otpusti.
- Naravno, ti si kuvarica kakve nema.
- Ajd, ne ulaguj mi se tu. Bolje pazi kako voziš, jurcaš k`o budala.
- Prijatelj zaređao sa šalama. Ali, ne može on toliko glup vic da ispriča, a da se ti ne raskikoćeš.
- Zato sam i stavila ove nove zube, da se do mile volje keserim, dosta sam ja godina provela sa šakom preko usta.
- A njihov porculan pravi, češki.
- Vrhunski. Garnitura kožna, jedva dupe izbavih koliko tone.
- Toalet na dva nivoa, sve sam granit i mermer, k'o da ga je Meštrović pravio.
- Bogataši, nema šta, glođem ono pileće krilce i sve čujem: plooop, upala nam kašika u med. Sad samo treba pametno, taktički.
- Znaš kakav bi to ćar bio da bar deo para bačenih na Majdino kilavo školovanje povratimo. Ovde levo?
- Ne, nego niz nasip. Levo, kuda drugo.
- Vidim, prijatelj je neki taktilni tip?
- Nisam primetila, što?
- Pa, svaki čas spusti dlan što na moje, što na tvoje koleno.
- I šta sad, da razvrgnemo zaruke jer se tebi prohtelo da ljubomorišeš? Ako je, kako ti kažeš, Krajišnik, to je kod njih znak prisnosti. Tako su vaspitani, da se razlikuju od međeda. Unervozio se čovek, ne zna šta će s rukama. I šta sad, odmah ga proglasimo manijakom?
- Možda nije baš to, ali, izgleda naskače na sve mekše od bukve!
- Aj, ne lupetaj, to može i on za tebe kazati. Oči nisi skidao sa prijinih trupaca.
- Pa, kad je čvrste građe, grudi prosto kipe. Vremešna, al' dobro očuvana.
- Jest, čuvala se za Cveleta, naivčinu. Tebe i baba-sere obrlate. Kakva čvrsta građa, mozak ti iskipeo, to su ti oni grudnjaci na naduvavanje. Kad god se vrati iz kuhinje, sise dva broja veće.
- Mene se dopala ona kolekcija egzotičnih maski i figurica. Svetski ljudi, nema gde nisu bili, pola planete proputovali.
- To me baš malo i brine, po policama sve neka afrička negro-magija.
- Sto posto, a one preparirane glave, to su mumificirani roditelji bivše snajke. Kakve te crne vradžbine spopale? Za tebe nema mašte do bolesne.
- Samo sam oprezna. Šta ono rekoše, koliko automobila?
- Džip i dva manja, jedan audi, a drugi… Ko će zapamtiti!
- Sve to treba popisati i u sudu overiti, valjaće za predbračnu dokumentaciju.
- Srećom ne pominju naše troškove oko svadbe i ostalog. Računam da će galantno sve platiti, ipak žene jedinca.
- Dala bih im batak od vrapca i čupavi biljac. Dobijaju onakvu lepoticu, šta bi više? A onaj njihov, sav nešto suv, pola ga u nos otišlo.
- Belmondo profil, to žene vole.
- Ti znaš šta vole, sav si mi stručnjak.
- Kažem samo. Reci mi, jesi ti, onako ozbiljno, pričala sa onom našom, voljna li je ona uploviti u brak? Mlada je još, nema ni trideset.
- Kad ja obučim i spremim svog mrdiguza, ima da se iskrca i u brak i na Brač. Kućerak na ostrvu, video si slike, takav sam oduvek želela. Naš kutak na obali mora.
- Valjda, njihov? Nas možda nekad pozovu u goste.
- Nekad? Ima, bre, da se leti preselimo tamo. Ništa ispod pet nedelja ne prihvatam.
- Biće ti malo.
- Biće mi taman, veruj.
- Samo, sad me nešto kosnulo...uf, koliko je to ozbiljna veza, da mi ne pravimo sunet bez hodže?
- Veruj u moj instinkt školovanog ubice. Kad ja procenim, to je to. Zajedno su već pola godine, čak i više, a znaš da ih Majda obično nogira već posle 15 dana, da joj stanu dva u mesec. Da nije ozbiljno, ne bi nas ljudi zvali, a valjda bi i mala rekla: Polako, roditelji dragi, dok sama u sebi ne zalomim!
- Tjah, pa, nisu oni nas zvali, sami smo iskopali telefon, najavili se i banuli im. Možda bi nam Majda i savetovala da usporimo kad bi na Babinom Stegnu, gde planinare, bilo dometa?
- Dobro de, to su sitnice, obradovaće se deca kad čuju kako smo uspostavili kontakt, preuzeli inicijativu. Red je da se mi stari, iskusniji, prvo malo omirišemo. Kad mi, bato, utabamo put, ima mladenci samo da klize.
- Kao ona kašika u medu?
- Iz prilike - tako!