Punk is not dead
Kad su Jones , Matlock, Vicious, Cook i Rotten poznatiji kao Sex Pistols godine 1977-e objavili "Never Mind The Bollocks" nakon toga ništa više nije bilo isto. Svijet popularne i nepopularne glazbe nepovratno se promjenio. Dinosauri rocka nisu mogli vjerovati što ih je snašlo. Džaba što su Zeppelini, Yesovci, Floydi ispisali tone nezaboravnih nota, ta četiri slinava drznika, koji u početku nisu znali ni kako se drže gitare, jednim potezom sve to su otpuhali.
Bio je to jasno izražen stav; ne šljivimo više vaša dosadna prenemaganja, beskrajne gitarističke pasaže, priglupe tekstove, flower power i sl., nas zanima esencija, zanima nas društvo koje ćemo promjenitu, koje ćemo trgnuti iz beskrajne letargije i uljuljkanosti. Bio je to brzi, jednostvani gitaristički rif, riječi jasne i bez kalkuliranja, melodija bučna, žestoka i sirova, poruka jasna i nedvosmislena.
Već u prvoj pjesmi ‘Holyday in Sun’ brutalnim ulazom napadnute su sve dostadašnje melodijske postavke; gitara, bas i bubanj složeni u jednoj eksplozivnoj smjesi drže stvar od početka do kraja. Nema odmora, nema beskrajnog naslanjanja na molove i durove, pasaža koji traju vječno, nema saksofona, klavijatura, back vokala; sve je čvrsto organizirano u jednu brzu, žestoku, pršteću cjelinu. I tako je od početka do kraja albuma. Tek neznatno promjenjana melodijska struktura, ne u smislu inteziteta, već samo u slaganju, ali sve opet garnirano u žestokoj oblandi, naznačuju razliku u pjesmama. Ali, opet dojam je isti; nema predaha, kao da smo u jednoj dugoprugaškoj utrci non-stop u sprintu, kao da se do cilja želi doći što prije, bez predaha. Cijela ta tako ogranizirana struktura čini se u stvari kao napad na sve ono što je bilo prije. Jer, ako samo bacimo pogleda na tadašnje postulate rock melodije, vidjet ćemo da je to nešto posve drugo; to su gotovo filozofska djela, tomovi knjiga, akademske rasprave, predavanja ili drugačije rečeno; melodija koja uvijek počinje uvodom, obično lijepim, pa se postepeno uključuju bas, bubanj, vokal i nakon toga puno toga pratećeg. E, sad, kume moj, trebalo je sve to iščekati, domisliti, odslušati. A, kad se gledalo na albume kao cjelinu radilo se uvijek o nekoliko čistih rock stvari, nešto bluza i obavezno dva ili tri sentiša. I to je bila formula, koja je, čini se, kod mnogih nepromjenjena ostala do danas.
‘Never Mind The Bollocks’ je jednostavno svojom genijalnošću, svojom ludom energijom, svojom inovativnošću sve to otpuhao poput snažnog vjetra koji nosi straćare na obali.
Drugi, jednako bitan aspekt cijelog ‘slučaja’ su tekstovi. Oni se jednostavnošću izraza, jednostavnom strukturom, anagažiranošću, otvorenošću, psovkom obrušavaju na na sve dotadašnje postulate koji su vladali u glazbi i u javnom diskursu. Jer, reći; I'm Antichriest, I'm Anarhist...!’ to je bilo previše. A, odmah malo dalje sprdati se s kraljicom i režimom to je bila hrabrost od koje su mnogi ostali zapanjeni.
Ne treba ni reći da se pojavljivanjem ovog albuma i pokreta koji je potom uslijedio na naše heroje doslovce obrušio svatko koje se na bilo koji način osjetio prozvanim. A, takvih je bilo sijaset.
Kad danas gledamo unatrag možemo reći da je rijetko koji album u povijesti rocka doživio takva odobravanja i osporavanja i objektivno učinio veliki utjecaj na rock kulturu općenito.
‘Never Mind the Bollocks’ je je nezaobilazni uradak jedne generacije koja je imala san, ideju i hrabrost.
No sve to skupa nije palo s Marsa. Tamo preko Velike Bare već su bili učinjeni prvi koraci, već je netko domislio suštinu i počeo kuhati kašu koja će biti servirana; hladna kao poljubac kurve u alkoholnim noćima. Uslijedilo je to netom nakon onog Velikog vala s kraja šezdesetih kada su se pojavile također velike grupe poput The Doorsa, Greatfuld Deada, Beatlesa, Stonesa itd. i kad je također zanos trajao i kad se mislilo da će tako vječno ostati, u Newyorkskom CBGB-u se spremala diverzija. Tamo su sasvim neki drugi ritam prašili Ramonesi, The Stooges, Dead Kennedys, Velveti... Premda, čini se, nisu ni bili svjesni te diverzije, ona je nešto kasnije pojavom Pistolsa isplivala na samu površinu. Put je definitivnio bio raskrčen, trebalo je samo nastaviti vožnju. Nakon toga sve se moralo promjeniti; i melodija i tekst i rif, a bogme i odjeća i frizure, pa i sam 'pogled na svijet'.
Na stranu što su se još uvijek neki od tih dinosaurusa držali svoga kao pijan plota, u dubini duše znali su da je to kraj.
Moglo bi se reći da je to bio novi krik potlačenih, neki novi način artikuliranja stvarnosti i problema. Zato je ta glazba i bila tako zdušno prihvaćena od mladih svih engleskih radničkih predgrađa. I normalno, sve to se u trenu prelilo i na Stari kontinent.
O stvarima koje su se dogodile nakon toga već i vrapci na grani sve znaju, ali nije naodmet podsjetiti kako je to recimo bilo u ovim krajevima. Jer, ma koliko se danas neki trudili dokazati kako smo živjeli u nekakvom mraku, to naprosto nije istina. Isti tren, preko noći, stvari su se stubokom promjenile. Dečki i cure koji do tada pojma nisu imali o sviranju latili su se gitara i u tamo nekim podrumima i improviziranim skladištima lupali do besvjesti. Izbrijali su kosu, napravili irokeze, izbušili svoje bubuljičavo lice s zihericama, nitnama, pribadačama, naušnicama, svemu, činilo se, što je imalo oštricu (današnji pirsinzi su mala beba, sterilizirani, zaobljeni, s garancijom, ljudi su tad, ako nisu imali kući kakvo šilo da ga zabodu u bradavicu, što bliže srca, bili spremni otići na otpad pronaći bilo što za otisnuti reljef), obukle su se kožne jakne s desetinama bedževa na njima, pripijene skraćene traperice i vojničke čizme (što nije bilo teško u državi koja je puno polagala na vojnu doktrinu). Uglavnom, pristojan je svijet na njihovu pojavu mislio da vidi samog vraga. No, nisu se obazirali previše, jer bili su to PANKERI.
Nije trebalo dugo a da na sceni se pojave Parafi, Pankrti, Termiti, Prljavo Kazalište, Azra... pa da stvari krenu nekim sasvim drugim tokom nego što su ga zacrtali Indexi, Bijelo Dugme i slični. Moglo bi se reći da nakon toga počinje prekretnica u svakom smislu. Naš prostor više nije neka tusta provincija, nego živimo nešto što se događa paralelno s ostatkom kontinenta, nešto što je konačni dokaz da smo sazrijeli kao moderno društvo.
Nemjerljiv je utjecaj punka na mnoge vidove kulture, pogotovo književnost. Punk na neki svoj bezobziran, inovativan, provokativan i što je možda najizraženije drzak način stvari poslaže po nekom svom sasvim drugačijem nahođenju. On pruža beskrajnu slobodu govora i izražavanja, jer ukida granice, daje beskrajnu mogućnost 'diverzije u tekstu', a samim time i izvan njega. Ali, ispod te prividne razbarušenosti punk izričaj je u suštini biće savršenog reda, savršeno programski orjentirano i dosljedno. Moglo bi se reći i strogo u svojoj zahtjevnosti propitivanja, mogućnosti pomicanja granica i zahtjevima. To je prividan kaos nastao iz želje za promjenom, iz želje da se milenijska okamenjenost razbije, da se nadiđu okovi i ograničenja. Ekplicitni zahtjev za razmišljanjem. Otud i strah učmale zajednice od punka.
Na prvi pogled danas se čini da je malo ostalo od tih poruka, ali opet vidimo da punk ima svoju longitudinalu još uvijek; svaka nova ga generacija iznova otkriva, preobličava, slijedi. Punk će zauvijek ostati opreka mainstremu, učmalosti, dosadi. Uvijek će neki novi klinci zagrebati po njemu i viknuti; Punk is not dead!
tekst objavljen 15. febrauara 2009.