Могила
Prekratki novembarski dan bližio se smiraju, a gologlavi čovek je još uvek stajao sam, poput aveti, prkoseći sve jačem ledenom vetru. Studen je ulazila u kosti, dok se iz daljine pojačavao lavež pasa. Prazno seosko groblje nezainteresovano je ćutalo, kao što to čini uvek. Čovek je nemo gledao u sveže zatrpanu raku, nad kojom se kočoperila brižljivo doterana humka. Ispod humke, dole, oko dva metra niže, nalazili su se posmrtni ostaci osobe koja ga je gotovo svemu naučila. Njegovog rođenog strica.
Poslednjih nekoliko godina stričevog života jedva da ga je video jednom ili dva puta. Obuzet sopstvenim brigama, ogromnim i prevažnim istovremeno, gotovo je zaboravio na tog tihog i nenametljivog starca. Vest o stričevoj smrti zatekla ga je na sastanku. Najvažnijem u životu, mislio je, jer mu može doneti unapređenje, duplo veću platu, vozača i luksuzan stan na korišćenje. Čim su mu javili da strica više nema, shvatio je realne dimenzije i sastanka i okvira sopstvenog života. Spakovao se i odmah krenuo ka rodnom selu, iz kojega je davno pobegao glavom bez obzira, često se potajno naslađujući superiornošću sopstvenog života u odnosu na one koji su ostali. Nije se obazirao (a zašto bi?), grabio je napred, postavši krupna velegradska zverka. Stric je bio jedina veza sa umirućim šumadisjkim selom, jer su mu otac i majka odavno bili pokojni, a nije imao braće i sestara. O svojoj deci nije mislio, jer je karijera bila najvažnija. Ni stric nije imao porodicu, osim njega. Ugrizao se za usnu kada je to shvatio. Prekasno? Naravno, ali to sada nije ni važno. Nepomično zagledan u drveni krst sa stričevim imenom, prisećao se jedne od svojih najranijih uspomena:
Nije još krenuo u školu. Ima oko 5 godina. Otac i majka još su mu živi, poginuće desetak godina kasnije u saobraćajnoj nesreći. Trebalo je da sa njim kod strica ode i majka (otac je bio gastrabajter, večito u inostranstvu), ali ga je, prvi put, pustila samog, jer je stričeva kuća udaljena jedva 50 metara od njihove, a u selu nema asfaltnih puteva ni automobila. Na vratima ga dočekuje nasmejani stric, podiže u naručje i ljubi u vrh glave. Pita ga zašto mu nije došla majka. On odgovara da “nije mogila”. Stric se još jače zasmeje, razbašurivši mu kosu i poljubivši ga snažno u obraz. “Nije mogla, blesavko čičin. Mogila...to ti je… u stvari, neću ti reći šta je, kad porasteš već ćeš shvatiti, pa ću te onda pitati”.
Tokom školovanja u selu nije se susreo sa tom rečju. Nije je znao ni dok je kao petnaestogodišnji srednjoškolac, utrnuo od bola, u stričevom društvu preguravao sahranu svojih roditelja. Stric je više nije pominjao. Sa rečju se susreo tek na fakultetu, čitajući neki tekst na ruskom jeziku. Udario se po čelu, odmah se setivši petogodišnjeg sebe u naručju nasmejanog strica. Ni tad mu se nije javio.
Očaran mogućnostima nespavajućeg grada, drastično je proredio viđanja sa svima iz zavičaja, pa i sa stricem, čovekom koji ga je prihvatio nakon smrti bioloških roditelja i postao mu drugi otac. Posle je došao prvi ozbiljan posao, pa sve bolji i unosniji biznis. Na strica je, eto, skoro sasvim zaboravio. Nije imao kada ni da mu kaže da je naučio da je “mogila” zapravo ruski (i stari slovenski) izraz za grobnu humku. “Evo zakasnele prilike”, jetko je pomislio pre nego što se okrenuo i, već sasvim u mraku, uputio ka kapiji seoskog groblja, bacivši još jedan pogled na bukete cveća, koje je vetar polako razjurivao sa stričeve sveže nadgrobne humke.