Nije lako biti Srbenda
Dva kosovska scenarija
Još pospani i kenjkavi, pomalo besni što su ih izvukli iz njihovih ( ali bogme i službenih, tj. naših) toplih beogradskih stanova, jurišnici patriotizma polako se okupljaju na mestu gde je zakazan početak junačkog podviga.
Vozači autobusa brišu krmeljive oči i pitaju se šta im je to u životu trebalo, a promrzli novinari čekaju da se pojavi neko poznato lice i razbije tamu beogradskog praskozorja osmehom u koji staje sva briga ovoga sveta za potlačene i nemoćne. Nije mala stvar otići sigurnim putem u severni deo Kosova i tamo, okružen Srbima, još jednom potvrditi svoju ionako neupitnu domoljubnu fanatičnost. Sesti u udobni autobus ( dobro, možda je bilo malo rano za polazak, ali valjda će kanuti kakva crkavica od toga, nikad se ne zna) orno zapevati neku staru koračnicu ( ako se popije i koljačnicu) i za tili čas se obreti u vekovnoj kolevci srpstva, koju kao nezavisnu državu još uvek nije priznalo nekoliko evropskih bastiona pravdoljubivosti( ili zaštitnika sopstvenih interesa, hm) , 6/4 Afrike, 2 i po Azije i oba Zemljina (s)pola. U svečanoj sali , uz propisno obezneđenje, prkosno nositi drečavo-crvenu majicu na kojoj nepokorenim ćiriličnim pismenima piše tekst koji razume ceo svet, o čemu su zorno posvedočili oni zlikovci iz LEN-a drakonski kaznivši našu diku , Aleksandra Čavića , kada je na dodeli medalja nosio majicu identične boje i u slovo iste poruke. Svečano uređena sala mami na donošenje neke Deklaracije. Možda naši junaci prvobitno to nisu ni želeli, ali ih je šareniš slavski uparađene prostorije očarao pa su doneli još jednu , makar petnaestu do sada, Deklaraciju o nepriznavanju jednostranog akta secesije. Za svaki slučaj, tek da neprijatelj zna da nismo zaboravni.
Fotografisati se pred vazda žednim kamerama RTS-a, bubnuti poneku u mikrofone poetski neumornih Večernjih novosti, okrenuti se za 180 stepeni i istim onim autobusima( koje niko nije kamenovao, pa se junaci vraćaju kući bez rana junačkijeh) uputiti se ka sigurnim beogradskim uporištima. Ostaviti nesrećne ljude u svetu gde je geto jedini poznati vid bitisanja, okružene bodljikavim žicama i sa očima žedno uprtim ka neustrašivim zaštitnicima iz Beograda. Udeliti lažnu nadu, još jednom bezobzirno ignorišući nepodnošljivo surovu stvarnost nekih svojih sunarodnika, odavno zaboravljenih i iz Beograda i iz Kosovske Mitrovice. Na polasku, ali i po povratku, revnosno vrebati sve televizijske ekipe koje žele da ovekoveče toliku žrtvu. Na svakom koraku isticati svoju skromnost i spremnost da se ovakve stvari ponavljaju što češće- već 17. februara 2010. sledeći put. U rokovnike zabeležiti da bi do tada trebalo makar još dva puta izglasati Deklaraciju, stotinak puta izraziti energično neslaganje i biti na stalnoj telefonskoj vezi sa Kremljom, zarad daljih preciznih uputstava.
Ni srpska Atina nije smela sedeti skrštenih ruku. Ponosna mladež, sa nimalo bezbedne udaljenosti od nekoliko stotina kilometara, ali srcima na Kosmetu, jasno je stavila do znanja šta misli. I da se njome ne da manipulisati. To što se omakla poneka fašistička parola ili kakav ustreptali ukoljički horić može se pripisati samo njihovoj mladosti. I gerilskom načinu borbe. Dok su njihovi uzori iz minulih herojskih vremena u stopu pratili patnju svoga naroda i uzimali pušku u ruke da bi odbranili svoje shvatanje patriotizma, današnji Rodoljupci imaju nove, do sada neisprobane ( ali nikako i neefikasne) metode neprestane borbe. Za sve su ionako krivi Pajtić, Čanak i šačica osvedočenih autonomaša koja toj deci pred očima kida ostatke već silom pokidanog otačastva.
Zamislimo sada malo drugačiji scenario.
U jednom trenutku desi se deus ex machina. Srbiji biva dozvoljeno da, uključujući i vojnu silu( o čemu ionako vlažne snove ima makar pola naše političke elite) pokuša da vrati Kosovo pod svoju punu jurisdikciju. Proglašena je opšta mobilizacija i kriterijumi da bi se nekoga proglasilo vojno sposobnim drastično su spušteni. Vrhovni princip oslobađanja od vojne obaveze ( "pa je l' znate vi ko je moj tata?", "Možda bi trebalo da popričate sa mojim stricem " i "Sačekajte da obavim jedan telefonski razgovor") više ne važi. Svi muškarci od 18 do 60 godina, bez obzira na to na kojoj se funkciji nalazili mogu da budu pozvani. Sve žene , kao u Izraelu ( na koji se tako uporno pozivaju citirajući rečenicu "Sledeće godine u Jerusalimu") takođe su dužne da prođu neophodnu vojničku obuku i bez ikakvih ograda se stave na raspolaganje vojsci . Dužne da se lomataju po prvim borbenim redovima kao bolničarke , a ne kao glumice ili pevačice koje će vojsci da podižu moral tako što će suznih očiju da recituju kojekave prkosne pesme sa bine u centru Beograda ili da svoje gole silikonske grudi izlažu januarskoj hladnoći uz umilno uvlačenje pospanom premijeru koji se među tolikim brojem ljudi oseća kao krme u Teheranu, nateran čak i da pocupkuje. Veštom diplomatijom državni vrh zemlje obezbedio je nesmetan prelazak preko područja koje obezbeđuju međunarodne snage. Niko neće imati luksuz da najavi da će da ide u borbu znajući da će biti vraćen već na Merdarima.
U takvim uslovima, dakle, dočekujemo sledeću godišnjicu jednostranog proglašenja nezavisnosti. Neumorni telali sa javnog i inih servisa danima pozivaju na polazak u odsudni boj. Sve što je potrebno jeste da se tog ledenog jutra , na istom mestu, okupi dovoljan broj dobrovoljaca i da krene u legendarnu bitku. Predvođeni, naravno, političkim liderima koji su svoj patriotizam sve ove godine( kakva nesreća po njih!) dokazivali isključivo na verbalnom planu. Ili su, jadni , bili osuđeni na ispijanje kafica po beogradskim restorianima dok su njihovi vršnjaci, lišeni balasta odgovornosti za ceo narod, slobodno mogli da ginu u ratovima u kojima Srbija nije učestvovala. Nesustrašivi nosici drečavo-crvenih(ili svetlo-plavih, whatever) majica najzad imaju priliku da svoju odanost domaji potvrde obučeni u svoje prepoznatljive krpice ( može i sa bedževima) šetajući glavnom prištinskom ulicom. Formiranje posebnog puka vojske , predvođenog čačanskim vojvodom, koji će zalaziti duboko u neprijateljske redove i do očaja ih ( mrske neprijatelje) dovoditi beskrupuloznim vređanjem, dočekano je sa neskrivenim oduševljenjem.
Nazovite me defetistom, denuncijantom i sitnom dušom, ali mi se čini da bi Beograd toga jutra bio avetinjski prazan. Stotine vozača autobusa usplahireno bi gledalo u svoje satove, čudeći se tome kako ni 20 minuta po najavljenom polasku u autobusu nema nikoga, a koliko sinoć, u kafani, svako od njih je mogao da nabroji makar 50 sigurnih dobrovoljaca koji dolaze i ako budu padale ćuskije. Samo bi se jedan pustinjski žbun, uz neizbežni fijuk vetra, otkotrljao preko trga punog previše praznih autobusa.