Djedovina

Vrednovanje: ONONONONOFF / 8
Loše Najbolje 
Autor Vedrana Trlek
01. 03. 2009.

Jato ribaPočelo je s ribicama, malenim, sjajnim, tropskim ribicama. Tog dana u konobi Marina svi su pričali samo o ribicama.

Konoba se nalazila na cesti koja je od Tunela Učka vodila prema moru. S terase se pružao pogled na termoelektranu, skup čudnih građevina s tisućama cijevi i gigantskim dimnjakom. Tropske ribice pojavile su se u otvorenom kanalu kojim se morska voda dovodila u elektranu. Isprva ih je bilo samo nekoliko i nitko nije obraćao pažnju. Sljedećeg dana morali su zamijeniti filtere. I prije se dešavalo da nešto upadne u otvoreni kanal, ali ovo je bilo čudno. Prvo, takve ribice nisu živjele u Jadranu, a drugo, nije bilo jasno kako je cijelo jato ribe moglo proći kroz pumpe koje su morsku vodu pumpale u kanal.

U prvi mah svi su mislili da se radi o šali. Nekoliko dana razvijale su se razne teorije, od apokaliptičkih proročanstava do zavjere poludjelih akvarista. Onda su se ribice prestale pojavljivati i priča je počela tonuti u zaborav.

No, Mladen ih nije zaboravio.

Radio je u konobi Marina već nekih pola godine. Došao je u jeku sezone, samo se pojavio jednog dana na vratima i upitao traže li konobare. Slučaj, ako uopće postoji takvo što, je htio da baš tog dana imaju posla preko glave i konobaricu na bolovanju. Gazdarica je kratko razgovarala s njim, ustanovila da je došao tko zna otkud i da će otići čim uzmogne. Slegnula je ramenima i dala mu priliku.

"Na dva tjedna", rekla je.

Splet okolnosti išao mu je na ruku. Uskoro je trebala početi izgradnja trećeg bloka termoelektrane. To je značilo na stotine, a u nekom trenutku možda i preko tisuću radnika. Svi oni moraju negdje spavati i barem dvaput na dan jesti. U konobi Marina planirali su proširenje.

OrchidNakon ribica došlo je cvijeće. Nekakvo neobično, sitno, tamnoljubičasto, nalik na orhideje. Pojavilo se jedno jutro na ugljenu. Ugljen se dopremao brodovima i prebacivao pokretnim trakama do stovarišta u krugu elektrane. Odatle je transportiran dalje, u ložišta ogromnih kotlova. Prvo se pojavilo tek par cvjetića, a već sljedećeg dana cijelo je brdo ugljena bilo ljubičasto. I što je više tog čudnog cvijeća završavalo zajedno s ugljenom u vatri i plamenu, to je više novih biljčica prkosno nicalo na stovarištu.

Ovaj put zainteresirao se daleko širi krug ljudi. Pretpostavljali su da je sjeme zajedno s ugljenom stiglo iz Indonezije ili Južne Amerike. Pretraživali su internet, listali enciklopedije, ali sličnu vrstu nisu mogli pronaći. Nekoliko je primjeraka poslano na analizu u Prirodoslovno matematički fakultet u Zagreb, odakle je stigao pomalo nejasan odogovor da nisu u mogućosti sa sigurnošću reći i ako bi pošiljatelji bili dobri poslati nešto svježije primjerke jer su se ovi gorenavedeni putem pretvorili u prah. Do tada je cvijeće nestalo pa se nije više imalo što poslati. Cvjetanje je trajalo svega par dana.

Mladen je pomno pratio razvoj situacije. Imao je on neke svoje ideje i o cvijeću i o ribicama, ali nije htio izlijetati. Posluživao je naručeno, odnosio suđe i naplaćivao.

Uz to je slušao, gledao i pamtio.

Treći put je bilo ozbiljno. Razmišljalo se o privremenom obustavljanju proizvodnje, a bila je pozvana i policija.

DimnjaciPrvo je jedne noći šef smjene primijetio da se nešto čudno dešava kod postrojenja za odsumporavanje dimnih plinova, građevine kojih tristotinjak metara udaljene od glavnog objekta. Dimni plinovi tamo prolaze kroz emulziju vapnenca, i sumpor se, umjesto da ode u atmosferu, veže s kalcijem. Nusprodukt je gips koji se prodaje cementari.  Kad je električara, koji je trebao otkloniti kvar, upitao što je bilo posrijedi, i zašto mu je tako dugo trebalo, ovaj je odgovorio nešto nesuvislo. Upitao ga je ponovo, a električar je, umjesto da odgovori, zapjevao.

"Noć je tu, došla je, a ča bimo mi bež nje...", pjevao je cupkajući na mjestu u teškim HTZ cipelama.

Šef ga je poslao kući, ali incident nije nigdje evidentirao. Pošao je sam provjeriti što se dešava kod pokretne trake za transport gipsa. Na povratku je zaplesao valcer uz zvuke glazbe koju je samo on čuo.

Sljedeće noći pjevala je i plesala cijela smjena.  Mlinovi su usitnjavali ugljen u finu prašinu, vatra je gorjela u kotlovima, turbine su se okretale, elektrana je proizvodila struju, a posada se veselila kao nikad do tada.

Treći dan veselo je bilo i po uredima. Svako malo netko bi zamolio čistačicu da donese malo praha, probe radi. Neke su se službenice i same osmjelile, pa ih se moglo vidjeti kako čeprkaju po odlagalištu gipsa. Do pauze za ručak pjevao je cijeli pogon. Kuhar je udarao tavama kao činelama. Hitno je sazvan kolegij, pred postrojenje za odsumporavanje postavljeni su zaštitari, a pozvana je i policija. Pjevanje je prestalo, a pitanja su se množila.

Policajci su se popeli i do konobe gdje su razgovarali s konobarima i gostima koji su se u tom trenutku tamo zatekli.

OgrevBilo je tu nekoliko lokalnih besposličara, nekolicina turista na putu prema Rapcu i jedna postarija gospođa koja je došla u vezi neke ostavštine, ali su se stvari zakomplicirale pa je bila prisiljena ostati. Ta je zemlja, kako je rekla, bila tu blizu.  Sjedila bi na terasi odakle je mogla vidjeti bar dio svoje djedovine.

- Da je se naužijem - govorila je.

Ako su išta doznali, policajci su zadržali za sebe. Analize nisu dokazale postojanje bilo kakvih kemijskih spojeva osim gipsa, niti su testovi provedeni na ljudima koji su s gipsom dolazili u dodir otkrili išta zanimljivo. Istraga je prekinuta i uskoro se sve vratilo u normalu.

Mladen je bio siguran da se neobični događaji neće na tome zaustaviti.

Nekoliko dana kasnije policija je ponovo došla u konobu Marina. Ovaj put došli su iz Pule. Uskoro su se pojavili i specijalci koji su počeli pretraživati teren.

Tog dana u elektrani se trebao održati važan sastanak. Desetak poslovnih ljudi iz domaćih i stranih firmi stiglo je dan ranije. Odsjeli su u Rapcu. Poslije večere vratili se u svoje sobe, a nakon toga im se izgubio svaki trag. U hotelu ih nitko nije vidio da izlaze, stvari su im bile u sobama, a na sastanku se nisu pojavili.

Ovo je već bilo ozbiljno.

Sastanak je trebao početi u deset, oko jedanaest je bila pozvana policija, a do podneva su već prve radio stanice prenijele vijest o nestanku stranih državljana.

Policajci su na brzinu obavili razgovore sa svim gostima i zaposlenima u Marini. Nitko nije ništa znao, ni čuo, ni vidio. Većinom su mislili da to ima neke veze s prethodnim događajima, ali o tome nisu govorili da ne ispadnu smiješni. Mogli su samo čekati i nagađati. Mladen je iskoristio priliku i sjeo do gospođe.

- Dopuštate? - počeo je razgovor.

- Samo izvolite
- nasmiješila se.

U govoru joj se čuo lagani strani akcent. Kao da dugo nije imala prilike govoriti hrvatski.

- Ovo je sad već ozbiljna stvar. Ljudi su nestali.

- Ne brinite, uskoro će se vratiti.

- Čini mi se da znate nešto više od nas.


Ali gospođa više nije bila raspoložena za razgovor.

Nestali su pronađeni u rano poslijepodne. Policijsko vozilo zaustavilo se u konobi odakle je šef policije vodio operaciju potrage.

Menadžeri o kojima je već pričala cijela Istra, polako su izlazili iz policijskog kombija. Djelovali su izgubljeno. Neki su bili bosi i u pidžamama, a neki su čvrsto držali svoje laptope. Svi su imali vjenčiće od grančica i lišća na glavama. Šutjeli su i unezvjereno gledali okolo. Netko od okupljenih izvukao je fotoaparat, ali mu je šef policije priprijetio. Nekoliko je snimaka ipak naravljeno potajice, mobitelom.

- Tu su svi sa popisa. Našli smo ih na Učki. Stajali su u krugu i držali se za ruke. Nešto su pjevali, ali se nije moglo razumjeti. Potpuno su dezorijentirani i ne znaju što im se dogodilo. Svi su dobro, iako izgleda da su cijelu noć proveli gore - raportirao je policajac svom pretpostavljenom.


- Vozi ih natrag u hotel i uzmi izjave. Ne treba mi cirkus ovdje. I nek doktor ide s vama.

- Mislim da znam - obratio se Mladen ponovno gospođi koja se spremala otići - vi ćete zaustaviti ovo.

Rukom je pokazivao prema elektrani.

- Mislite elektranu? Izgradnju trećeg bloka. Što vam je? Zašto bih?


- Ne znam. Pomislio sam da je to možda ta vaša zemlja.

- I je. Sve je ovo moja zemlja, sve što vidite pred sobom. 

- Stvarno? Pa kako... Kad ste otišli?

- Nisam zapravo nikad ni otišla.

Mladen je gledao u nju bez riječi. Nije znao kako bi postavio pitanje, a da je ne uvrijedi. Gospođa se blago osmjehnula.

- O da, znam što vas zanima. Jako dugo sam ovdje. Vidite ovo mjesto prijeko na brdu. Svega par kuća. I njihove sam pradjedove tako vodila na Učku. I pradjedove njihovih pradjedova. Samo se o tome više ne priča. S vremena na vrijeme ljudi zaborave. Onda ih moram podsjetiti. Drugi blok elektrane gradili su petnaest godina. Lijepo smo se zabavljali, pa su opet zaboravili.

- I stvarno nećete zaustaviti?

- Hoćete reći «napredak»? Neću, ne bojte se. Nije moguće zaustaviti, znate, a nije ni potrebno. Nema zaustavljanja. Tu i tamo možete ljude navesti da uspore i bolje pogledaju. To je dovoljno.


Iz dimnjaka elektrane izvijao se svijetloljubičasti dim koji je potvrđivao njene riječi.

< Prethodna Sledeća >

Prijava





Nemate nalog? Napravite nalog

Sindikacija

Sindikacija
RSS 0.91
RSS 1.0
RSS 2.0
Posetioci: 2563802
ETNA