Nabošću ulicu na čačkalicu
Nauka o ulici
Majstor ulice na kolovozu
izvodi zahvat s bedrom u visu
vezao oko čela traku nevidljivosti
iza zavese virim
da učim
trepavicom probušio zid zgrade prekoputa
stanari naelektrisanih vlasi istrčavaju vrišteći
skakuću
niz stepenice
kao ping pong
loptice
fokusiranim pogledom Majstor
maglu razdanjuje
kondenzuje je u vakuum transformiše
svakog jutra
suzim zenice udove razgibavam
pred prozorskim staklom lomim se
pokrete podražavam
i traci pogleda glačam ivicu
nabošću ulicu
na čačkalicu
Aksel
Aksel je jedan čovek
I dečko
On ima špicast nos
I nost
Često ga vidim
Tušira se
Kapljicama vode
Aksel ima ikonu Belog anđela
I kornjaču
I motor
I muštiklu
Imao je ranije
Afričke maske koje se beče sa zida
Njima sam začepila oči
Njih nema više
Aksel radi
Radi
Radi
Ne gubi vreme
Jer jednom
Upao je u reku
I isplivao uprkos uzaludnosti
Potomci tad mu podigoše
Posvećeni hram
Ali Aksel bio je skroman
I otišao
I sve je zaboravio
Kažem:
- Aksel, sećaš li se
onog hrama?
A on samo gleda u sto
I ne mrdaju mu se oči
Ili mi kaže:
- Baš si se promangupirala!
I pojuri da me stigne
S praherom za golicanje
A ja se sakrijem iza ormana
Ne vide mi se ni prsti
Uvid
Kada bi Aksel imao nož ubice
To bi bilo opasno
Zaista
On se češe noktom
To je dokaz da je živ
Aksel je jedna osoba
Što nekad leži, a nekad sedi
Gleda iz profila u sto
Razmišlja šta će sa kolima i šrafcigerom
Aksel obično ima crnu majicu
Eto, toliko o njemu
Ja sam jednom jagnje bila
Ali sam se prepila mleka
Od toga sam se prenaduvala
I postala oblak
Letela sam i letela
Iznad gradova i sela
Letela kroz razne bajke
Kad je izašao ogromni čovek sa bradom
I sekirom
Molila sam, molila
I molila, i plakala
Ali nije bilo povratka, izlaza, ni zavijutka
I postala sam ravna kao bara
U koju deca pljuju
I kiša
I Aksel
Kada bi Aksel imao oči ubice
Video bi koliko sam izlomljena
Cvetna peripetija
Poznajem jednu osobu
Uvek je postavim pored saksije
Da joj u saksiji ne bude neudobno
Međutim, njoj je usled toga
Na glavi
izrasla ljubičica!
I zahteva da sklonim ljubičicu
Jer ljubičica je ženstvena
(A osoba je muškog pola)
Što pre
Naći ću onoga
Kome je u moći
Da ljubičicu ubere
A do tada
Mogu samo da
Pipnem osobu kažiprstom
Na mesto obeleženo
Markerom
Ako će to nešto pomoći da
joj bude lakše
Ona
Da,
Postoje ljudi
crveni, plavi, žuti
zeleni
I devojka kratke kose
u sivoj rolci
Koja priča priče sa drugim ljudima
A ne zna da sam tu ja
(bedna i beznačajna)
Ali šarena i prava
ako popričamo
I okolnosti će to dozvoliti
jer je toliko jako
da mora da
Bude
Jer ona je moj spas
Iako ne shvata kakav nosi ključ
Ne shvata pored drugih stvari
koliko je to važno
Ona II
Iznenadiš se odjednom
Kako postoji neko takav
Iza ugla će da iskrsne
Kad prestaneš
Ozbiljno da tražiš
Ili čak već
Zaboraviš
A tamo
Stoje neke srebrne oči
Plava kosa
Lice koje miriše na sneg
Među silnim ljudima
Koji mirišu na dim, kuće i rumenilo
To je Ona
Kroz nju
Spoznaću svet
I ući tada
u hiljade ljudi
Natalija Živković
Rođena je 1982. u Beogradu, gde i živi. Piše poeziju, prozu i dramu; bavi se književnim performansima. Objavljuje u zbornicima i književnim časopisima, kao i na web portalima za književnost.
Komad
"Smrt i život Aleksandra Puškina" izveden u Ruskom domu,
Bgd. Objavila elektronski roman za decu "Putujuće pozorište Genijalci".
Finalistkinja poetskih festivala mladih u Zaječaru i Vrbasu (festivali
obuhvataju teritoriju ex-Yu).
Tekst objavljen 4. aprila 2009.