Šah

Vrednovanje: ONONONONOFF / 14
Loše Najbolje 
Autor Željko Barišić
07. 04. 2009.

Šahovska tablaAko upitate Hrvate otkud na njihovoj zastavi šahovnica, neki će vam reći da Hrvati porijeklo vuku iz Irana, a tamo je na vlasti bio šah, a koji se zove šah zato što je u Iranu izmišljen šah, a kako su Hrvati jedno staro Iransko pleme (Saraswati (sanskrt), poslije Harahwaiti, a sve to od naroda Aryan, tj. plemeniti) ponijeli su ga sa sobom, pače i na grb ga stavili.

Neki će ići dotle pa reći da je to zato jer su Hrvati izmislili šah, kao i kravatu, čime su zadužili čovječanstvo, pa stoga je šahovnica na grbu.

A, neki će vam pak reći da je to zato što je nekoć postojala Bijela i Crvena Hrvatska, odakle su se doselili Hrvati i naselili Ilirske provincije (iz današnje Poljske i Zakarpatja na poziv Bizantskog cara Heraklija 625.- e), a kako su malo poslije otkrili šah onda im se učinilo zgodno obojiti polja u bijelo i crveno i tako staviti na grb.

Neki kažu da što se tiče tih boja na grbu da odgovor treba tražiti kod starih Perzijanaca. Oni su strane svijeta označavali bojama; plava istok, bijela zapad, crvena jug, a crna sjever, s tim da je poslije zelena zamjenila plavu za istok (možda za to što su prešli na islam?) Logikom toga bijela boja predstavlja Bijelu (zapadnu) Hrvatsku, a crvena Crvenu (južnu).

Pietro OrseoloNo, jedna druga legenda kaže da je zapravo kralj Držislav u sjećanje na svoje velebne šahovske pobjede nad Mlečanima tj. nad duždem Petrom II Orseolom kojega je tri puta matirao i time zadobio slobodu, a po nekim verzijama i vlast nad dalmatinskim gradovima, stavio šahovsku ploču na svoj grb.

Teško je ustanoviti što je tu od čega istinito, čini se da zaista hrvatski grb ima neke veze s drevnom igrom šahom, a kojim se je povodom ta magična ploča naselila na jedan grb i to u možda najturbulentnijem od svih dijelova svijeta to je prava enigma. Kažu da je kralj Krešimir IV (1056-1073) splitskom nadbiskupu poklonio krstionicu na kojoj su bila naslikana četiri sokola sa šahovskim grbom na krilima. Dalje, taj šahovski uzorak nije nikakva novina na srednjovjekovnim štitovima, a kako se ovdje počesto ratovalo taj je uzorak zapravo ostao kao obična činjenica njegovog stalnog korištenja. No, i dalje ostaje misterij kako neka zemlja ima taj ornamentski uzorak. Obično su to, je li, neka specifična obiljažja; geografska, prirodna, faunska, mistična itd. a nu!, mi imamo šahovsku ploču... Čista postmoderna!, moglo bi se reći.

Puno je teorija o tome kad je nastao šah. Čim neki arheolog koji ne štedi svojih prstiju dublje začeprka po zemlji i nađe neku figuricu koja barem izdaleka sliči na kakvog lovca ili topa, odmah ju proglašava šahovskom i svijetu obznanjuje svoje neporecivo otkriće. Tako su neki čim su otkrili slične figurice u Uzbekistanu tvrdili da su one preteča šahovskih i da je u Uzbekistanu izmišljen šah!

Meni je samo čudno kako to da se Borat nije dohvatio tematike pa demantirao Uzbekistance i ustanovio da je šah zapravo nastao u Kazahstanu, pa kad su tuda prolazili Hrvati na putu za Jadran, e da bi prošli morali su s Kazahstancima odigrati partiju šaha koji je izmislio Boratov pra, pra, pra... čukun deda, a kako su Hrvati na koncu partiju dobili tako su se i probili iz dalekih stepa, te u znak zahvalnosti stavili šahovski uzorak na grb.

Jedna pak druga legenda pripisuje izum šahovske igre grčkom junaku Palamedu: izmislio ju je za vrijeme opsade Troje, koja je trajala deset godina, čisto da bi čovjek razbio dosadu. No neki drugi odmahuju rukom i kažu da Grci i Rimljani nisu poznavali šah. Oni i Egipćani poznavali su neke igre na ploči, ali nikako šah.

Dočim neke druge (ozbiljnije) teorije kažu da je šah nastao u Indiji (s tim da ima i teorija da su Hrvati došli iz Indije, što stvar s početka priče nanovo komplicira) i to tako što su Indijci toga doba voljeli ratovati (za nepovjerovati) te su zamislili tu igru kao 'četverored' ili na sanskrtu 'čaturanga', a koja je imala četiri roda; pješadiju, konjicu, slonove i bojna kola.

Prije nekoliko godina znameniti hrvatski redatelj snimio je film 'Četverored' koji očito ima neke veze s tom izvorišnom šahovskom podjelom, ali film zapravo govori o izgubljenoj bitci i razbijenim formacijama, tako da se to ipak ne može računati. Možda ga stoga Indijci nisu otkupili, iako se, vidimo, sasvim lijepo mogao prevest.

No, nakon tih porođajnih šahovskih muka stvar je izgledno tekla ovako; u blizini je bila Perzija, a znamo kako su oni voljeli ratovati, bez problema su prigrlili 'čaturangu' i zaigrali, te ga počeli izgovarati 'šatrandž' . Da li i Ahmadinedžad danas koji put zaigra 'šatrandž' dok cijepa neutrone ne zna se, ali se zna da su Perzijanci oduvjek održavali dobre odnose s Francuzima pa je tako Kalif Harun al Rašid poslao krajem VIII stoljeća francuskom vladaru Karlu Velikom na poklon šah od slonove kosti. Igra je tamo odmah pala na plodno tlo, iza njih su je Španjolci prigrlili (i bili sjajni u šahu), no Inkvizicija se protivila jer ju je smatrala poganskom igrom i svrstavala u isti koš s karatanjem, gatanjima, kockanjim i pjevanjem (sic!), no kako je svaka zabrana kratkog daha, šah se nakon toga iz Španjolske vrlo lako širi sjevernije po Europi.

Nema nekih podataka jesu li Turci igrali šah, ali ta nekoć najveća imperija je bez sumnje voljela ratničke igre, te je posve sigurno da su igrali i šah. Da li su u pregovorima s biznantskim carevima Andronikom i Apokaukom ili pak Ivanom Kantakuzenom koji put zaigrali i šah nema vjerodostojnih podataka, ali da su kako na ratnom bili mudri i na diplomatskom polju u to nema nikakave sumnje. I inače ta genijalna metamorfoza od jednog nomadskog i stočarskog plemena u ratno, osvajačko i imperijalističko bila neponovljiva i to za samo sto godina za vrijeme koje su zaposjeli Balkan i Bliski istok, pa je za pretpostaviti da su dio taktičkih zamisli vukli i iz te genijalne i nepredvidive igre.

Ili od tih silnih osvajanja naprosto nisu imali vremena za šah?! Mogao je car Murat recimo tog utorka ujutro na Vidovdan 1389. odigrati simultanku s Lazarevićem, Brankovićem i Hrvatom Vlatkom Vukovićem, pa ko pobjedi nek kući nosi, no Murat se netaktično odlučio na otvorenu bitku, u kojoj nije bilo pobjednika, nego samo strašnih žrtava, među kojima je i njegova.

Njihovi najveći oponenti toga doba Mlečani sigurno su igrali šah i to, vidjeli smo, s hrvatskim kraljevima za slobodu, što je i razumljivo jer bili su vrsni trgovci, ali i hrvatski i mletački trgovci, ponajviše Dubrovčani, su čak igrali 'dopisne' šahovske partije. Možemo samo zamisliti koliko je ta partija trajala?! Recimo dok jedrenjak isplovi iz dubrovačke luke, pa pristane u Korčulu, pa Split, te dok dođe u Veneciju, tek tad kažu knezov potez, dužd je za to vrijeme mogao mirne duše osvojiti jednu omanju europsku zemljicu, a tek dok potez vrati... Zapravo kad se malo dublje zađe u materiju, razvidno je da su ljudi srednjeg vijeka bili toliko zaluđeni šahom da su i dijelove carstva u toj igri gubili.

U Splitu je nadbiskup Andrija Corner 1535. zabranio svećenicima igrati šah. A, ti svećenici-glagoljaši su tada nosili oružje, zalazili u gostionice, trgovali, 'kockali' i sl. Ne znam jesu li radili i 'one stvari', ali za ljude koje vole zaći u birtiju to nije isključeno. A, da su voljeli šah, posve je sigurno. I inače je taj splitski biskup bio vrlo strog. Recimo, uopće nije htio čuti za patarene koji su došli iz Lombardije nego ih je protjerao u Hercegovinu i Bosnu, tako da dio tih kompliciranih odnosa danas u BiH možemo zahvaliti i njemu.

No, jedna druga stvar raduje; razvidno je da smo već u to doba slijedili europske trendove i u isto vrijeme kad i Europa počeli igrati šah.

Tijekom 19. st, šah postaje sve popularniji u ovim krajevima zahvaljujući ponajviše studentima koji studiraju u Beču, Padovi, Bruxellesu, Parizu itd. i nanovo ga uvode, kao uostalom i nogomet nešto poslije.

Prvi šahovski turnir igran je u Zagrebu u siječnju 1886. Pobjednik je bio dr.sc. Đuro Pilar, geolog i paleontolog. Iste godine, 11. ožujka, osnovan je Zagrebački šahovski klub, prvi šahovski klub na području današnje Hrvatske.

Hrvatski šahovski savez osnovan je 12. svibnja 1912. u Zagrebu. Nakon Prvog svjetskog rata i stvaranja Jugoslavije, 22. kolovoza 1920. u Zagrebu je osnovan Jugoslavenski šahovski savez.

U prvoj polovici XX. st. najjači hrvatski igrač bio je Vladimir Vuković, koji je 1922. godine osvojio naslov međunarodnog majstora. Stekao je slavu kao šahovski teoretičar, pisac i urednik. Niz njegovih knjiga preveden je na mnoge jezike. Pod njegovim je uredništvom pokrenut u Zagrebu 1925. g. Jugoslavenski šahovski glasnik, te obnovljen 1953. kao Šahovski glasnik.

Nakon Drugog svjetskog rata u ovim krajevima bilo je odličnih igrača, ali nijedan se nije probio u sam svjetski vrh. Od 1945. do početka '60-ih najbolji igrač bio je Petar Trifunović (Dubrovnik 1910 – Beograd 1980). Kasnije su se istakli velemajstori Mijo Udovčić, Vlado Kovačević, Krunoslav Hulak. Omladinski prvaci svijeta bili su: Bojan Kurajica (1965) i Ognjen Cvitan (1981). Šahovska olimpijada 1950. godine održana je u Dubrovniku. Zbog sukoba s Informbiroom, nisu sudjelovale ekipe SSSR-a i još nekih komunističkih zemalja. Prvo mjesto zauzela je reprezentacija Jugoslavije.

Od početka 1960-ih do početka devedesetih godina organiziran je velik broj međunarodnih turnira. Najznačajniji su bili turnir kandidata za prvenstvo svijeta 1958. g., igran u Portorožu, Zagrebu i Beogradu (pobjednik je bio Mihail Talj), te Turnir mira u Zagrebu 1970., na kojem je pobijedio Robert Fischer.

NASTANAK ŠAHA

Ali kako je došlo do konstrukcije tako složene igre? Dostupni izvori kao što je Wikipedija kažu da je šahovska ploča svakako starija od figura. Magijski kvadrati s raznim brojem polja nađeni su u starim egipatskim, kineskim i indijskim hramovima. Tabla sa 8*8 polja široko je korištena u Indiji. Na sanskrtu se naziva 'aštapada', od 'aštau': osam i pâdam: noga, stopa, polje; to je i jedno od imena za prebivalište boga Višnu. Aštapada je površina na kojoj se gatalo i proricalo, a poslije su na nju bacane i kocke za igru. U doba Veda obredi su vršeni u prirodi pa je i kvadrat aštapade urezivan na zemlji. Kvadrat je vjerojatno imao veličinu 8×8 stopa, pa odatle potječe naziv. Početkom naše ere aštapada se počela izrađivati kao tabla od drva, srebra i zlata i sl.

Na tabli za šatrandž, polja nisu bila obojena raznim bojama. Uzorak svjetle i tamne boje, kakav danas općenito zovemo 'šahovnica', pojavljuje se prvi put krajem 11. st.

Prva spominjanja šaha u literaturi potiču iz Indije i Irana. Krajem VI. st, šah se spominje u indijskoj poemi 'Vasavadatta', pisanoj na sanskrtu, te u isto vrijeme u iranskoj poemi 'Karnamuk'. U arapskoj literaturi, šah je prvi put spomenut u jednoj romantičnoj poemi 720. godine. Nakon toga, šah u arapskom svijetu postiže veliku popularnost. Godine 786. zabilježeno je, da je kalif Harun al-Rašid vrlo rado igrao šah, te organizirao mečeve najboljih igrača i pobjednike darivao golemim nagradama (imanja sa seljacima), kakvima se do danas nijedan profesionalni šahist nije približio. Ljubitelji i mecene bili su i kasniji kalifi i drugi vladari u Aziji. Najstariju zabilježenu partiju odigrali su u IX st. kalif Al-Nuktadi i znameniti igrač al-Suli. Kasniji su glasoviti majstori npr. Abulafath, po narodnosti Tadžik (XI. -XII. st.) i Ali Šatrandži (XV st.), koji je boravio i igrao na dvoru Timur-Lenka u Samarkandu.

U arapskom svijetu postalo je izuzetno popularno sastavljanje i rješavanje šahovskih problema 'mansuba'. Prvi sastavljeni šahovski problem pripisuje se bagdadskom kalifu Bilahu, 840. godine.

Prva knjiga koja sadrži analize pojedinih šahovskih otvaranja pojavila se 910. godine. Autor je al-Lajlaj.

ŠAH U EUROPI

Šah (šatrandž) se širi u Europu preko Arapa i Bizanta. Tako je već 735. godine zabilježeno, da je na dvoru franačkog kralja Karla Martela (utemenitelja dinastije karolinga odigrana šahovska partija živim figurama (sic!). Na području današnje Rusije šah se prvi put spominje 820. godine; donesen je izravno iz Perzije, pa je do danas zadržan iranski naziv 'ferz'.

Popularnost šaha u Europi raste u doba križarskih ratova. Europljani uvode i prve preinake pravila o kretanju figura, koja dinamiziraju igru, što dovodi do velike revolucije oko 1470., kada se šatrandž transformira u moderni šah.

Crkva je, rekosmo, u to vrijeme prijekim okom gledala na šah, svrstavajući ga u isti tip poroka kao kockanje. Prva takva zabrana zabilježena je 1061. godine u Italiji, a zabilježena je i u srednjovjekovnoj Hrvatskoj.

Godine 1119. odigrana je prva dopisna partija. Protivnici su bili engleski kralj Henrik I. i francuski kralj Luj VI.Veliko djelo o šatrandžu napisao je godine 1283. kralj Alfons X. Mudri.Već 1472. u Augsburgu je tiskana prva šahovska knjiga .

Oko 1470. godine, nepoznati španjolski genij uveo je dramatičnu promjenu u igru, koja je time znatno dinamizirana. Nova igra, nazvana 'De la dama' (jer je dama postala najjača figura) vrlo brzo je postala popularna. Iz Španjolske se reforma brzo proširila na Italiju. Do tada se lovac kretao maksimalno za dva polja po dijagonali u potezu, a onda je dobio neograničeno kretanje. Dama koja se kretala za dva polja po linijama i dijagonali dobila je današnje mogućnosti kretanja i tako postupno od najslabije postala najjačom figurom na ploči. Prije se u šatrandžu dama zvala 'ferz' i u samim počecima se kretala tek za jedno polje po dijagonali i bila najslabija figura. Ta reforma je ubrzala igru i proširila mogućnosti, što je sasvim odgovarala duhu renesansnog čovjeka tog vremena.

Prvu knjigu posvećenu modernom šahu objavio je godine 1497. Španjolac Lucena u Salamanki. U njoj se bavi šahovskim otvaranjima. Godine 1512. u Italiji je tiskana knjiga čiji je autor Damiano.

U XVI st. najjači igrači šaha su Španjolci i Talijani. Španjolac Ruy López je 1560. godine u Rimu pobijedio najjače talijanske igrače. Prvi šahovski turnir, igran kao niz mečeva, održan je 1575. na dvoru španjolskog kralja Filipa II. u Madridu. Tada su Španjolsku posjetili trojica ponajboljih talijanskih šahista. Talijan Giovanni Leonardo di Bona pobijedio je Lópeza.

Šah se u XVII. st. i dalje ponajviše igra na dvorovima kraljeva i velikaša. Veliku slavu postigao je Talijan El Greco (1600.-1634). Karakteristika šahovske igre u to vrijeme je tendencija za brzim razvojem figura s ciljem napada na najslabije protivnikove točke u osnovnoj postavi. Zbog zanemarivanja defenzivne igre i nepoznavanja šahovske taktike i strategije te partije trajale su uglavnom kratko s bezbrojnim previdima, pa čak i mata u jednom potezu.

EL GRECO

El Greco je najjači igrač renesansnog doba. Rođen je u Kalabriji oko 1600. godine u siromašnoj obitelji. U to vrijeme je u šahu prednjačila Italija, a najači igrači su bili Salvio, Danuzio i Carerra. Mladi siromašni Greco kad je malo poskočio, počeo je prepisivati za plemiće različita šahovska djela, od Lucene pa do talijanskih modernih autora. S vremenom je i sam počeo izvoditi kombinacije u otvaranju te unapređivati izvode svojih prethodnika. Iako je Grecov genij bio poznat cijeloj Italiji nikad nije dobio pravu priliku, da odmjeri svoju šahovsku desnicu s domaćim majstorima. Zato je otišao dalje, da potraži svoje mjesto pod suncem, i gdje ga neće sputavati njegovo porijeklo. U Francuskoj na dvoru Henrika II. igrao protiv najboljih francuskih šahista. Pogađate, vrlo lako ih pobjeđuje i za nagradu od kralja dobio je 5000 kruna! Kad se preračuna, to je vjerovatno najveća vrijednost šahovske nagrade ikad. No, to mu nije bila jedina zarada, jer je cijelo vrijeme plemićima na dvoru prodavao svoje rukopise. Tako su ga neki engleski plemići pozvali u Englesku. No, na putu za London gusari ga opljačkaju i jedva uspjeva izvući živu glavu. U Londonu jednako lako pobjeđuje, ali engleski kralj nije se mašio za džep. Tako mu jedina zarada ostaje prodaja rukopisa. Kad je zbrojio dva i dva vraća u Francusku, gdje opet pobjeđuje te dobiva, doduše manju, nagradu od francuskog kralja. U rukopisima Greco izvodi nove varijante, ali nikad te varijante s današnjeg stajališta nisu korektne. U čemu je fora? Nakon maestralne igre uvijek dolazi do kritičnog trenutka, gdje vuče neočekivano slab potez. Zašto? Pa zato jer mu je šah jedina zarada te u svakoj varijanti želi sačuvati nešto za sebe, kako bi nastavio sloviti kao najjači šahist.

Greco je na vrhuncu šahovske moći, s puno love odlučio otići u Ameriku. Tamo je kupio puno zemlje, ostavlja šah i posvećuje se gospodarstvu, ali u tome ga je spriječila neka od zaraznih bolesti, koje su tad harale po Novoj zemlji i kada nije bilo učinkovite medicine. I eto, umire sa samo 34. godine.

Eh, El Greco, El Greco...

ŠAH U SOCIJALIZMU, FISHER-SPASKI I JOŠ NEKE ŠPICE

Šah je u socijalizmu bio neobično važan. Bio je toliko važan maltene kao i utrka u naoružanju. Nebrojeni šampioni bili su iz socijalističkoh lagera. Da nabrojim samo najveće; Talj, Spaski, Karpov, Kasparov... Kod nas Ljubojević, Kovačević, Hulak, Kožuli, Kurajica... Šahovski klub Bosna bio je jedan od najjačih u Europi. Meni je zapravo kao klincu uvjek bila čudna jedna stvar; ako se za Bosance misli da su glupi, kako su onda tako dobri u šahu?! Nikako mi to nije išlo u glavu. Evo šta su sve osvojili; ekipni prvaci Europe 1994., 1999., 2000. i 2002., sedmostruki prvak Jugoslavije i trostruki pobjednik Kupa, plus brojni turniri. Uglavnom, šah u Jugoslaviji bio je vrlo važan sport, tako da ste iza trećeg dnevnika uvijek imali analizu neke zanimljive partije. To je danas nezamislivo vidjeti na programu, no tada je to bila sasvim normalna stvar. Iako, šta bi falilo da nam neka dugonoga ljepotica umjesto prognoze predstavi onako mazno neku zanimljivu šahovsku partiju?!

Na vrhuncu hladnog rata tamo s početka sedamdesetih odigrali su onu svoju glasovitu šahovsku partiju Fisher i Spaski u Reykyaviku na Islandu. Stariji se toga naravno sjećaju pogotovu što je ishod te partije maltene značio ishod hladnog rata. Vladalo je golemo zanimanje za taj meč, koji je doživljavan i kao obračun usamljenog američkog genija s moćnim strojem komunističke imperije.

U prvoj partiji, u jednostavnoj i potpuno izjednačenoj završnici, Fischer je napravio neshvatljivu grešku i izgubio. Nakon toga najavio je da neće igrati ako se iz sale ne uklone televizijske kamere. Tvrdio je da mu smeta njihovo zujanje, iako je ranije potpisao ugovor o snimanju i izborio se da on i Spaski dobiju svaki po 30% prihoda od prava na snimanje. Nije došao na drugu partiju i izgubio je kontumacijom. Tadašnji američki ministar vanjskih poslova Henry Kissinger zvao ga je, nagovarajući ga da igra. Nagradni je fond bio dotad nezamislivih 250.000 dolara. Nakon toga kamere su ipak uklonjene i meč je nastavljen.

Od treće do desete partije, Fischer je pokazao superiornost: pet je partija dobio, tri remizirao. Spaski je dobio 11.-u partiju, Fischer 13-u. Slijedila je serija od sedam remija, a zatim Fischer dobiva 21.-u i time i meč, sa 12,5-8,5.

Da li je sve ove pretumbacije radio na tragu El Greca nikad nećemo saznati, ali se zna da je Fisher bio mušičav; ljutio se na Sovjetske igrače što ne traže honorare i time šahu daju na profesionalnosti, ali oni su bili zadovoljni redovitom plaćom koju su dobijali od države! No, barem je otvario svoj cilj; dokazao je da je najjači na svijetu (a to je tvrdio još od svoje osamnaeste godine). U SAD-u je naravno postao nacionalni heroj, neka vrst pobjednika nad komunizmom. A, prema riječima njegovog odvjetnika, s nekoliko potpisa na ugovore za reklamiranje mogao je zaraditi milijune dolara. Međutim, odbio je sve te ponude. I još i više; prestao je igrati šah, te se povukao u osamu (eh, šta su ti šahisti?!, k'o pjesnici.).

Godine 1992. Fisher prihvatio ponudu srpskog tajkuna gazde Jezde da na Svetom Stefanu odigra meč s nagradnim fondom od pet milijuna dolara! Protivnik je opet bio Boris Spaski, koji je u to doba bio daleko od svjetskog vrha. Meč je igran na deset pobjeda. Fischer je pobijedio sa 10-5 uz 15 remija, ali u šahovskom pogledu taj meč nije značio mnogo; samo je povremeno pokazivao bljeskove nekadašnje briljantnosti.

Eto, to su bili šahovski heroji našega doba. Šah je u našim životima bio stalno prisutan. Toliko prisutan da smo ga imali na trgovima, na plažama, u parkovima. Posvuda. Dok ste čekali autobus ili tek onako bili dokoni uvijek je postojala vjerovatnost da će vas neko cimnuti i reći; 'Oćemo bacit jednu?!' K'o 'šibicari' na kolodvorima. No, to je bio šah i tad je šah bio popularan; igralo ga se u vojsci, u domovima, na izletima, radnim akcijama... Moglo bi se reći da je šah poput odbojke, hrvanja ili pak streljaštva bio pravi sport socijalizma. Uostalom, u novije doba osim Fishera kada ste čuli za nekog velikog meštra šaha sa Zapada?! Tko od nas na pragu punoljetnosti za rođendan nije dobio kutiju sa šahovskim figuricama i pločom?!

Šah je igra za ljude finoga duha, za ljude sklone propitivanju, mašti, imaginaciji. Šah ljude učini joggijevski mirnima i uvodi u duboku kontemplaciju. Ali, on ima i svoju zaraznu moć; koliko ste puta vidjeli tipa kako sumanuto šeta po parku s šahovskom pločom ispod pazuha tražeći nekoga da s njim baci partiju. Dakle, on izaziva i blaži oblik ovisnosti, uočljiv naročito kod penzića, pa bi počesto dok šetam s djetetom šmugnuo kad ugledam nekog od njih zacakljenih očiju kako gori od želje da me zaskoči i taktički nadmudri.

Još jedna stvar je zanimljiva kod šaha. Naime, uočio sam gledajući šahovske partije da protivnik koji izgubi se nikad, ama baš nikad ne ljuti, niti viče, za razliku od kartaških partija npr. u Dalmaciji kada se ljudi na neki potez posvađaju na mrtvo ime, toliko da su spremi jedan drugome slistiti sve po spisku, pa sam zato te karataške igre nazvao 'svađalice'. U šahu nema toga, samo ozbiljna unutrašnja analiza strateške pogreške. Vidiš čovjeka duboko zamišljenog o cijeloj toj stvari, s nekim posebnim izrazom na tragu božanskog.

Kažu da su sve stvari na svijetu prolazne i kratkog daha, no jednu drugu stvar zasigurno možemo reći; šah je vječan!

< Prethodna Sledeća >

Prijava





Nemate nalog? Napravite nalog

Sindikacija

Sindikacija
RSS 0.91
RSS 1.0
RSS 2.0
Posetioci: 1333489
ETNA