Početna stranica arrow Rukopisi ne gore arrow Miris narančina cvijeta

Miris narančina cvijeta

Vrednovanje: ONONONONOFF / 13
Loše Najbolje 
Autor Vedrana Trlek
23. 04. 2009.

cvetČekam zoru. Otkako sam obolio živim u sve manjim vremenskim odjeljcima i stalno nešto čekam. Probudim se u neko doba i kažem sebi da čekam zoru. Onda svane, vidim to kroz rupice na roletama, i ja počnem čekati da Maja ustane. Čekam da dođe u sobu u kojoj ležim i da me pita kako se osjećam. Poslije čekam obroke, lijekove, ljude koji me dolaze posjetiti, čekam da mala Iva proviri u sobu i mahne mi pa-pa. Onda čekam da se vrate, da mi ispričaju gdje su bile i što su radile. Između toga čekam da zaspim. Iva ima dvije godine, bojim se da me neće upamtiti. Možda će se sjećati nekog kostura koji je ležao u krevetu i ta će je prikaza plašiti.

Neki dan je rekla: "Tata smdi", i od onda mi više ne prilazi. Istina, ponekad se jako znojim, a osjet njuha sam izgubio. Prozore stalno držimo zatvorene.

- Da mi se ne prehladiš - kaže Maja.

Kad je zatrudnjela mislio sam da je cijeli moj dotadašnji život bio priprema za to kasno očinstvo, a sad ispada da će dijete upamtiti samo smrad. 

Zdravi ljudi misle da bolesni imaju vremena. Ponekad se zdrav čovjek poželi malo razboljeti, da se naspava, da pročita nešto, odgleda filmove, da pokaže figu svojoj svakodnevnoj rutini. Nažalost, to nije tako. Bolestan čovek zaposlen je u poduzeću Bolest d.o.o. Radi se dvadesetčetiri sata dnevno, sedam dana u tjednu, nema pauze, godišnjeg ni slobodnih dana. Najteži dio posla su odnosi s javnošću. Žene kojima sam se nekad upucavao sada bez srama raspravljaju s Majom o mojim govnima i bljuvotini, kao da me nema. I nema me više, ja sam samo kotačić u velikoj firmi, a ovi oko mene su pomoćna radna snaga.

Prošao sam sve odjele u toj firmi. Poricao sam, borio sam se, bio sam ljut. Sad još samo ponekad želim iskamčiti malo vremena da dovršim ovo ili ono. Naravno, ništa ne dovršavam.

Rekao sam da sam izgubio osjet njuha, ali to nije sasvim točno. Dok ovako ležim pred zoru pričinjaju mi se mirisi. Često osjećam miris narančina cvijeta. Nisam nikada vidio naranče u cvatu, ali znam da je to baš taj miris.

narančaKad sam bio dijete nismo pili sokove iz tetrapaka, postojali su samo sirupi za razrjeđivanje. Na etiketi Maraskinog sirupa od naranče bio je nacrtan plod naranče i jedan bijeli cvijet. Ja sam vjerovao da taj cvijet ima poseban, intenzivan miris i da se dodaje u sirup, ali ne u sve boce, nego samo u neke i ako otpiješ sok od sirupa s cvijetom imat ćeš sreće cijeli život. Bit ćeš nepobjediv, imat ćeš same petice i zabijat ćeš golove naveliko. Nikada nisam naletio na čarobni sirup iako sam uvijek molio mamu da kupuje samo naranču od Maraske.

Razmišljam o pričama u koje će Iva vjerovati i žao mi je što neću biti tu da ih čujem.

Maja je ustala. Čujem je kako hoda po sobi, odlazi u kupaonicu i poslije u kuhinju. Ulazi u moju sobu u trenirci, čupava je, a oko očiju ima tragove jučerašnje šminke.

Maja je petnaest godina mlađa od mene. Počeli smo živjeti zajedno kad je zatrudnjela i mislim da sam joj upropastio život. Otpočetka sam tražio neki red, strukturu za tu malu grudicu u njenom trbuhu. Tražio sam da pazi što jede i kad liježe. Ona se bunila. Bila je prošla tridesetu, a ponašala se kao balavica. Putovala je, izlazila, nije kuhala, čak sam je par puta ulovio da potajno puši. 

Prvu Ivinu godinu pamtim kao Godinu žena. Žena zmajeva. Stalno je netko bio kod nas. Majina mama, moja sestra, Majina sestra, prijateljice, susjede. Svaka od njih znala je sve o bebama. Ta su silna znanja često bila u neskladu, ali njih to nije smetalo.

"Žene gledaju cijelu sliku, ne samo detalje, kao ti", govorila mi je Maja kad bih je pitao zašto sluša proturječne savjete.

Razbolio sam se kad je Iva imala godinu dana. Žene su pomalo nestajale iz našeg života i Maja je ostala sama s bolesnim mužem i malim djetetom. Ništa nisam mogao učiniti da joj olakšam. 

- Dobro jutro. Što ćeš za doručak?

- Ne znam. Što ima?

Ona šuti. Ja malo mislim pa se odvažim.

- Ja bi sok od naranče. Znaš...

- Nemamo naranči. Donijet ću poslije iz dućana. Ima kivija. Hoćeš kivi?

- Hoću - kažem brzo, da ne ispadne da zanovijetam, iako mi se ne jede kivi.

Htio sam joj još ispričati ono sa sirupom, ali sam odustao. Mislim da je to sad ne zanima.

- Ustat ćeš ili da ti donesem?

- Ustat ću, danas sam dobro.

Nadao sam se da će reagirati na ovo "dobro sam", ali ona odlazi češući se po bedru.

- Iva i ja ćemo poslije do moje mame - kaže Maja za doručkom. - Tebi će doći Kiki.

Kiki je moj sin iz prvog braka i Maja ga izbjegava koliko može, a Iva ga obožava. Poslije svakog susreta danima pita za njega. Možda u njemu vidi očinsku figuru, umjesto mene kojeg neće zapamtiti. 

- Ne moraš bježati svaki put kad Kiki dolazi. Iva ga voli.

- Ne bježim. Moram mami. Ostavit ću vas da se ispričate. Dugo nije bio.

Da sam zdrav rekao bih joj da Kiki ne dolazi zato što ona uvijek nešto izvodi.

bezmlvijeVraćam se u krevet i čekam da zaspem.

Već sam ih nekoliko puta pokušao nagovoriti da sjednemo za stol i ozbiljno porazgovaramo o mojoj ostavštini. Oboje se tome protive, govore da ću ih sve nadživjeti i da neće sad o tome. Ovu kuću u kojoj živimo morat će nekako podijeliti, to je sve što ostaje iza mene. Strah me i pomisliti kako će to završiti.

"Gospon doktor su zaklali barunicu." Valjda neće. Užasno je što sve bolesnom čovjeku prođe kroz glavu.

Budim se, a Maja i Iva stoje na vratima sobe i mašu mi.

- Pa-pa, mi ćemo se brzo vratiti. Kiki ima ključ, ne moraš ustajati.

Mašem i ja njima iz kreveta. U zadnji čas pozovem Maju da dođe do mene i zamolim je da na povratku donese bocu sirupa od naranče. Onog s nacrtanim cvijetom.

Gleda me u čudu. Hirovi bolesnog čovjeka.

- Eto, strašno sam poželio.

- Dobro, donijet ću, ne brini.  

Onda ležim budan i čekam Kikija. On uvijek kasni. Ima dvadeset godina i vrijeme radi za njega. Zašto bi se uzrujavao? To samo jedan otac leži i čeka ga.

Onaj isti otac kojega je on čekao svaki drugi petak poslijepodne sa spakiranim ruksakom. Sjećam se, jednom sam zakasnio. Iz hodnika sam čuo kako Kiki viče na mamu: "Doći će, sad je malo prije zvao. Kupio mi je nešto. Nisu imali moj broj. Morao je čekati. Ti ništa ne znaš. Mene je zvao."

Nisam bio nazvao i nisam mu ništa kupio.

Cijelo djetinjstvo izmišljao je priče o meni. U njegovoj mašti bio sam pomorac, pilot i padobranac, a kad smo bili zajedno durio se. Nisam bio dovoljno dobar otac za njega.

Zato sam, osamnaest godina poslije, mislio da ću Ivi biti bolji otac. Mislio sam da puno toga znam. Ispalo je drugačije.

Opet sam malo zadrijemao. Probudio me miris. Netko je u sobi, a ja ga ne mogu vidjeti. Tako, znači, odlazimo. U miris narančina cvijeta.

< Prethodna Sledeća >

Prijava





Nemate nalog? Napravite nalog

Sindikacija

Sindikacija
RSS 0.91
RSS 1.0
RSS 2.0
Posetioci: 2711321
ETNA