Jakna
U prostorije lokalne radio-stanice ušao je stariji čovek pogrbljenih leđa. Teško je hodao, ali nije sa sobom nosio štap. Stajao je u nekoj vrsti hodnika, ne znajući jedno vreme kome bi se obratio. Pogled mu se najzad zaustavio na jednom mlađem muškarcu koji mu se učinio najpogodnijim za razgovor. Prišao je tiho, kao da se plašio da svojim hodom nekoga ne omete u svakodnevnoj simulaciji posla. Mlađi muškarac ga je ljubazno pogledao i obratio mu se brižnom intonacijom:
-Izvolite, deko, šta mogu da učinim za Vas?
Deka je još jednom pogledao okolo, pa je, uveriviši se da su njih dvojica sami u toj prostoriji, upitao nenametljivim , ali hrapavim glasom:
- Da nije neko dolazio ovde...Za jaknu?
Mlađi muškarac ga je gledao ne razumejući baš šta on hoće da kaže. Napravio je izraz lica kao da mu deka govori nešto što bi svakako trebalo da zna, ali nikako nije mogao da se seti . Nije vredelo, zaista nije znao ništa ni o kakvoj jakni. Deka ga nije gledao kao da ne vlada svojim mislima ili da ne zna o čemu govori. Nije nosio ni naočare i , sem malo težeg hoda i stasa iskrivljenog godinama, delovao je prilično živahno. Zato mu mlađi muškarac postavi sledeće pitanje:
- Na kakv jaknu mislite? Ja ne znam ništa o tome, možda neko od mojih kolega ko je radio prethodnih dana zna nešto više. Jeste dolazili već ranije zbog neke jakne?
-Nisam, sad sam ovde prvi put. Znaš, rode, pre neki dan sam bio na pijaci. Baš sam prolazio pored apoteke, znaš one, nove, privatne, i nosio sam jaknu u ruci. Naišao je jedan moj komšija , ja sam mu se javio, malo smo popričali i u tom razgovoru smo došli već do prvih tezgi. Tada sam primetio da mi nema jakne i vratio se nazad, celim putem, skroz do apoteke. Jakne već nije bilo. Verovatno mi je ispala a da to nisam primetio. Nije prošlo ni pet minuta a već je nije bilo. Zanima me da li je neko dolazio do vas da prijavi da je našao jaknu?
Deka je reč "jakna" ponovio toliko puta da je mladić pomislio da ona mora da je izuzetno važna. Pored toga, stvari su sada postajale malo jasnije. Lokalna radio-stanica, kao i svaka druga u svetu, objavljuje najrazličitije oglase- pronađeni ključevi automobila Audi , nečija krmača nesmetano luta ulicom, nestao pas, ljubimac našeg šestogodišnjeg deteta ili potrebni sezonski radnici za rad na građevinskom objektu. Deka je došao sa namerom da čuje da li je neko pronašao njegov dragoceni odevni predmet i došao do radio-stanice da to javno obznani. Zato je mladić zamolio Deku da sedne ( primetio je da je napravio propust ne učinivši to odmah) i otišao do druge prostorije, gde su se, odštampani i na gomili, nalazili svi mali oglasi. Nije pronašao ništa slično. Vratio se, primetivši deku kako sedi čudno poguren, skrušen i zabrinut, kao da je upravo izgubio ceo svoj imetak. Seo je preko puta njega , nasmejao se i rekao:
- Kod nas nije dolazio niko da bi tako nešto prijavio. Možemo da pokušamo da mi damo oglas. Reći ćemo, tog i tog dana , na Pijačnom trgu izgubljena jakna. Kakva je boje?Sive. Dobro. Dakle, ako je neko pronađe, neka je donese u prostorije radio-stanice ili neka nazove broj telefona... Kažite mi, molim Vas, vaš broj... Dobro, upisao sam. U koje doba mogu da Vas zovu?
- Mogu po ceo dan, nigde ja ne idem, a i gde ću?
- Dobro, mi smo zapisali, emitovaćemo to besplatno nedelju dana, pa se nadamo da će se neko javiti. Čak i da ne budete kod kuće, već će nekoga biti da se javi, nadam se.
-Neće
rekao je Deka suvim glasom.
-živim sam, već dosta dugo. Hvala ti, sinko, veoma si ljubazan.
Deka je izašao iz radija, seo na svoj rasklimani bicikl i uputio se prema kući. Nije živeo daleko. Ušao je u dnevnu sobu prilično urednu za jednog dugogodišnjeg samca. Na fotelji je bila uredno složena ženska suknja , ispod nje bluza i još neke sitnice. Nije ih dirao evo već skoro dvadeset godina. Sve je bilo isto kao onoga dana kada ih je njegova žena tu ostavila, sa namerom da ih nešto kasnije, kada krenu na svadbu, obuče. Otišla je do komšinice, koja ju je pozvala telefonom, na kratko, da joj pomogne oko nekih kućnih poslova. Tek što je izašla iz dvorišta, zatvorivši za sobom vrata kapije , na nju je naleteo neki ogromni automobil čiji vozač je, očigledno, bio izgubio kontrolu nad vozilom i kretao se, kao kaznena ekspedicija, trotoarom. Umesto da ode na ćerkinu svadbu, on je tog dana morao da juri pogrebnike i organizuje sprovod svoje žene. Više od sedam hiljada dana je prošlo od tada, a kao da je bilo juče. Sa ženom je iz ovih prostorija iščezao smeh, njena vesela priroda bila je , celog njegovog života, važnija od vazduha koji je disao. Nikada nije pomislio da mu treba druga žena. Ne zbog njihove ćerke jedinice, koja ga je nekada, kroz šalu, na to nagovarala, već zbog toga što mu druga žena nije trebala. Celoga života bili su najdirektnije upućeni jedno na drugo i bio je siguran da ni njoj ne bi trebao niko da se njemu ( što je toliko puta priželjkivao za sve ove godine) desilo ono što se dogodilo njoj. Na mestu rezervisanom za njegovu ženu nije bilo mogućno nakalemiti ništa. Bila je to sada sparušena i suva pustinja, sa tek ponekom oazom, rezervisanom isključivo za uspomene iz davno prošlog zajedničkog života.
Sledeće nedelje, u radio-stanici, ponovo se nalazio isti mladić. Kada je ušao, Deka je pogledom tražio njega i kao da se čak i nasmejao kada ga je prepoznao. Mladić je znao zbog čega je stariji gospodin tu. Ovaj put nije ponovio neučtivost i ponudio je gosta da sedne. Deka nije želeo da se zadržava, zanimalo ga je samo da čuje šta je bilo sa njegovom jaknom.
- Niko se nije javio. Niko nam nije doneo jaknu. Voleo bih da imam drugačije vesti za Vas. U svakom slučaju, produžićemo oglas još nedelju dana, to je najviše što mogu da učinim za Vas.
Nezadovoljan odgovorom, ali opet gotovo impresioniran ljubaznošću mladog čoveka, Deka se zahvalio i ponovio deo priče od prošle nedelje
- Kako to, baš me čudi, pa nije valjda da nekome treba ta jakna. Dok sam se okrenuo, nje nije bilo. Pala mi je na zemlju, sigurno je neko naišao i uzeo je. Šta će nekome takva jakna? Dobro, pošto ni mene niko nije zvao, sačekaćemo još nedelju dana.
Ista stvar ponovila se posle sedam dana. Pa posle četrnaest. Pa posle 3 nedelje. Najzad, kada Deka dođe peti put, mladić izgubi strpljenje. Oglas već odavno nije emitovan, i nije postojala ama baš nikakva šansa da će se neko pojaviti sa tom jaknom, uveravao je Deku. Ovaj kao da ga nije slušao, gledajući u neku tačku ko zna gde. Po prvi put je video ovog mladog čoveka u tako neljubaznom izdanju. Ne bi se moglo reći čak ni da je bio razočaran, samo se tiho izvukao iz prostorije rekavši jedno neodređeno "doviđenja".
Mladić je ostao u nekom besnom izdanju, furiozno razdražljiv. Kada ga je koleginica pitala "šta to bi" on samo prosikta:
- Ma , neki ludi deda, dolazi već mesec dana zbog neke jakne, jebala ga jakna više! Na vrh glave mi se popeo! Ne deluje kao sitorinja, pa da misliš da nema šta drugo da obuče. Zapeo je za tu jaknu kao da je u njoj imao 50 000 evra ili dobitni loz kanadske lutrije. Nikako da se pomiri sa tim da je više neće naći. Gotovo! Kaput!
Tog dana mladić je, vraćajući se s posla, prošao pored jedne lepe kuće u čijem prozoru se nalazila nepomična silueta. Iako je pešačio brzo, lik u prozoru učinio mu se poznatim. Vratio se koji korak nazad, i ugledao čoveka čija ga je uporna potraga za jaknom tog dana izbacila van takta.. Iako je Deka gledao zamišljeno, u daljinu, brzo se pribrao i primetio svog poznanika . Ljubazno se nasmešio, javio se kao da se ništa neprijatno nije dogodilo i pozvao svog poznanika unutra, u kuću. Mladić se neko vreme kolebao, ali je ipak odlučio da uđe, ne želeći da još jednom tog dana bude neljubazan prema istom čoveku. Dvorište je bilo uredno, kuća veoma skladno uređena, iako donekle skromna. Odmah je uočio fotografije po zidovima. Video je na njima svoga domaćina mnogo mlađeg , nasmejanog, markantnog i vitalnog, u društvu jedne lepe sredovečne žene i jedne devojke. Žena i ćerka, odmah je shvatio. Nije hteo odmah da pita za njih, već se upustio u konvencionalan razgovor kakav se obično vodi kada ste nekome prvi put u kući. Pio je svoj sok, uviđajući da je Deka jedan neverovatno lucidan i vispren čovek, odmeren, koji uopšte ne davi svojim pričama, ne pravi ogromne pauze između rečenica niti govori o događajima od pre dvesta godina. Šta više, razgovor je bio neverovatno ugodan i krajnje poučan- Deka je bio pravi erudita, koji je vešto baratao najrazličitijim temama. U razgovoru je, nečujno i neprimetno, prošlo više od jednog sata. Mladić je ustao, zahvalio se na gostoprimstvu i krenuo kući. Deka je pošao za njim , da ga isprati. Na izlasku iz kuće, Deka je rekao:
- Vidim da si gledao sa zanimanjem u fotografije, ali da nećeš ništa da pitaš. Primetio sam još kada sam prvi put dolazio da si učtiv i lepo vaspitan čovek, a nisam se uopšte naljutio na tebe jutros, jer znam da sam pomalo dosadan sa tom svojom jaknom i da svako od nas ponekad izgubi kontrolu.
-Na fotografijama su Vaša supruga i Vaša ćerka, pretpostavljam?
-Da, jesu. To su one, iz nekih mnogo srećnijih vremena. Žena mi je poginula u jednoj saobraćajnoj nesreći pre dosta godina, a ćerka...
Glas Deke je zadrhtao. Setio se njene svadbe, održane nekoliko meseci po majčinoj smrti, na koju nije mogao da ide. Prvih dve godine po ženinoj smrti bio je potpuno paralisan i nije nigde izlazio, čak ni na ćerkinu svadbu nije otišao. Nije mogao, iako je znao da neće biti ni veselja, ni galame, samo izlazak pred matičara i večera u nekom mirnom restoranu. Setio se kako se snažno protivio ćerkinoj nameri da posle venčanja sa mužem ode u inostranstvo, ali da je na kraju prelomio, najviše svojoj pokojnoj ženi za ljubav, jer bi ona tako uradila, i svoje dete podržao u toj nameri, uspevši da svalada sebičnost oca kojem je ona bila sve na svetu. Setio se i onih mučnih prekookeanskih razgovora sa ćerkinim mužem, koji ga je, nekoliko godina po dolasku u tu daleku zemlju, uredno obaveštavao o svim stadijumima ćerkine bolesti. Kovčega sa njenim telom nije mogao da se seti, kao ni njene sahrane, jer je tih dana lebdeo između života i smrti, poslat u bolničku postelju infarktom koji je bio posledica najgorih mogućih vesti koje su stigle preko okeana.
-Ćerka, je, da, tako to biva, umrla...Sahranjena je ovde, pored majke. Njen muž sada ima novu porodicu. Nemam unuke. Nemam nikoga, zapravo, ali ne bih da Vas zamaram svojom pričom.
Mladić, koji se već bio uhvatio za kvaku kapije, zastade na trenutak. U jednoj rečenici saopštena mu je užasna tragedija ovog čoveka. Nije želeo da kopa dalje, ali se iznenadio kada je začuo samog sebe kako izgovara pitanje:
-A ona jakna, koju tako uporno tražite, ima li neke veze sa Vašom ćerkom? Izvinite, možda sam malo indiskretan, ali to je jedino čime mogu da objasnim Vašu ogromnu volju da je pronađete.
-Da, ima veze, naravno. Bio je to poklon od ćerke, dala mi je na aerodromu u Beogradu, kada je odlazila. Rekla je da će mi poslati još dosta toga , čim stanu na noge. I slala je, dok se nije razbolela, a tamo lečenje, kao što znaš, užasno mnogo košta. Ne znam, kada god sam nosio tu jaknu, a nosio sam je skoro uvek, video sam nju onakvu kakvu sam je upamtio- nasmejanu i srećnu, uzbuđenu pred početak neuporedivo boljeg dela svog života. Bila je to moja poslednja veza sa njom.
Dekin poznanik samo je još jače stisnuo kvaku . Uspeo je još samo da se pozdravi i izađe na ulicu. Mrak je već polako počeo da pada, pa se na njegovom licu nije moglo videti koliko se usrano osećao što se onako poneo jutros. Prvi ranomartovski sumrak progutao je i nekoliko njegovih nezadrživih suza, koje su, kotrljajući se, dotakle zemlju onako neprimetno kako i teške životne tragedije nekih običnih ljudi vrlo često prolaze mimo naših odveć neosetljivih i začaurenih života.