Naš Akakije
Glavni junak sjajne Gogoljeve pripovetke "Kabanica" nosilac je jednog od najpoznatijih imena koja zapravo ništa ne znače- Akakije Akakijevič. Za njegov se život ne može reći da je previše ispunjen duhovnim sadržajima , strast mu je prepisivanje službenih dokumenata i nikada ne unosi ništa lično u bilo šta što mu se dešava. U Akakijevim priključenijima nema mesta za nekontrolisano, ne daj bože za nešto što bi se moglo otisnuti u nepredviđenom smeru. Njegovo pravo mišljenje nećete saznati nikada, sa okolinom se stapa i trudi se da nikada ne štrči. U Akakiju će svaka država naći ono o čemu može samo da sanja- pouzdan i čvrst zupčanik koji će godinama raditi kako mu bude određeno i nikada neće vrteti u kontrasmeru, koliko god ga nelogičnim i zdravom razumu protivnim silama izlagali.
Današnji Akakije Akakijevič, nastanjen u Srbiji, ima 30 i nešto godina. Dovoljno je mlad da bi se moglo reći da je život tek pred njim, a opet i dovoljno star da se seća stvari koje je naprasno zaboravio. Akakije je, naravno, član jedne stranke, jer se bez toga u Srbiji teško postaje delom moćne hijerarhije koja obezbeđuje dugoročno blagoutrobije. Prijatne je spoljašnosti, učtivih manira i lepo vaspitan. Dok sa vama priča, gleda vas u oči. Ume i da se smeje. Kada sa njim uđete u neku raspravu, on će se ponašati vrlo uljudno. Pomenete li mu nešto od prošlosti koju je on, kao što rekosmo, pomerio ka devetoj rupi na svirali, Akakije će nemarno odmahnuti rukom, pogledati vas i reći glasom u čijoj intonaciji se prepoznaje odsustvo bilo kakve želje za raspravom:
- Bože, o čemu ti misliš, čega se ti uopšte i sećaš...
A vi se sećate. Kao slon. I to je vaš problem. Pamtite milion stvari, među njima mnogo nekih apsolutno perifernih. Samo jedne nikako ne možete da se setite- Akakijevog lica iz prvih redova bilo kojih demonstracija. Akakijevog stava od pre deset i više godina. Ne možete da ga se setite, jer ga nije ni bilo. Kao što ga, kada se razgrnu silne naslage marketinga i frazetina iz njegovih rečenica, nema ni danas. Dok su đonovi vaših cipela masovno stradali derući gradske ulice, noseći vaše telo koje je brzinom metka bežalo od raspojasane policije , Akakije je sedeo u kafiću, sa nekoliko drugarica, i prepričavao neke mnogo važnije stvari u tom trenutku. Jer, analitičnost je Akakijeva najizrazitija osobina. Još tada vas je u očaj bacao svojim nepristrasnim analizama, u kojima su se uvek morale čuti obe strane. Od kojih je jedna, uzgred, naoružana do zuba, bezbeli spremna da upotrebi sve represivne metode, a druga apsolutno goloruka i opremljena jedino onom apstraktnom stvari koju Akakije nikada nije razumeo- idealima. Naravno da mu to nećete pomenuti sa namerom da vam bilo ko dodeli demonstrantsku spomenicu, već što će vas, po ko zna koji put, iznervirati apsolutna relitivizacija koja je postala neprikosnoveni credo Akakijev.
Akakije voli da sluša i The Ramones i Cecu, i Legende i Leonarda Koena. Na pitanje "Exit" ili "Guča", uvek odgovara "I Exit i Guča", jer je to postalo tako moderno u današnjoj Srbiji prepunoj dvojstava na simboličkoj, ali i konkretnoj ravni- I Kosovo i Evropa, i Tito i Draža, i Bajden i Putin i naš bol i vaš bol. Od bulumente julovskih jurišnika koji danas važe za ugledne muzičare neće mu pripasti muka. Šta više, vrlo verovatno će se pohvaliti kako je, u svojstvu člana nekog tela zaduženog za kulturni život lokalne zajednice, doveo baš nekog od tih pevača koje "ljudi vole" i sa njim ostvario odličnu saradnju. Uvek će vas pogledati sa nerazumevanjem kada mu kažete da je taj i taj glumac pre 14 godina , na predizbornom mitingu neke od patriotskih stranaka, izvodio toliko jadno rektalno planinarenje da se to nije moglo ni slušati. Pa šta, eto , baš se učlanio kod nas u stranku, sasvim je ok čovek, reći će Akakije na to. Imaš li možda neki problem sa tim?
U trenucima ( neverovatno malobrojnim) kada njegova civilizovana vanjština popusti poput slabije izgrađene brane pred nabujalom rekom, Akakije će vam reći da postoje neke stvari koje on stvarno mrzi. Najgora od njih je, po njemu- ekstremizam. Svih vrsta. Sve što napušta miran i siguran ( vi ćete pomisliti- i ustajao) glavni tok, njemu je podjednako strano, odakle god dolazilo. Tako će se desiti da ćete od Akakija čuti niz neverovatnih stvari- on je, naravno, protiv nasilja prema gej populaciji, ali ko ih je ( gejčine, reći će Akakije), brate mili, terao da se šetkaju po Beogradu i na taj način izazivaju mirne građane koji gledaju svoja posla? Fašistička rulja koja želi da se bije podjednako je opasna kao i ekstremisti koji demonstriraju protiv fažisma, jer, kao što znamo, u Srbiji nikada nije bilo fašizma, pa zašto bi bilo ko protiv njega želeo da organizuje protest?
Akakije priča polako i, na prvi pogled, vrlo razložno. Koristi niz fensi poštapalica i kako vreme odmiče, sve više se upliće u nerazmrsive niti koje sam oko sebe plete. U tom svetu sve vrvi od "inputa", "neraspolaganja dovoljnim brojem pouzdanih činjenica", " dobrom voljom da se problem sagleda iz svih uglova" i "čvrstim opredeljenjem za sveobuhvatan razgovor kao najbolje rešenje". Na kraju takvih dijaloga ( koji prerastu u monologe, držite li se lepog običaja neupadanja u reč) skoro uvek dođete u situaciju da dignete ruke i da kažete- ili počni da pričaš malo brže i sa malo više smisla, ili, brate mili, da rastavljamo stolove pa svako na svoju stranu kafane. Kao i svi mi , uostalom, i Akakije ima veoma visoko mišljenje o sebi, pa ne voli da mu se direktno kaže da lupeta, ali to nećete primetiti- na kursu gde ih štancuju u tolikom broju, svaki je akakije naučen da mora dobro da kontroliše svoje postupke i trenutne emocije, pa će preko bilo koje vaše opaske preći vrlo galantno. Uspete li da iznervirate Akakija, računajte na to da umete da budete maestralno iritantni.
Iako mu to niko nikada u životu nije branio, Akakije će reći da voli da ističe svoje nacionalne simbole jer to ranije, u onom sistemu, nije smeo da radi. Setiće se da njegova porodica slavi krsnu slavu unazad petsto godina i da čak ni strašni komunizam to nije uspeo da zatre- u toplim majskim noćima, sa pogašenim svetlima svuda okolo( trebalo je zavarati brkate pukovnike OZNE) , deda im je, pored slavske đurđevdanske sveće, uvek pričao o nekim velikim i slavnim delima iz naše prošlosti. Deda je poživeo tričavih 116 godina, pa tako nije uspeo, tempom jedno junačko priključenije jedan Đurđevdan, da prepriča ni petinu naših nezaboravnih pobeda.
Akakije je aktivan na internet sajtovima. Ne mrzi ga da prostire nezanimljive peškire preko pola stranice kada treba da se pohvali neki mudar potez koji je načinio neko iz vrha hijerarhije. Neće biti lenj ni kada treba omalovažavati samozvane žrtve koje sebe proglašavaju aposlutnim prioritetom Srbije a pred 11. juli svake godine stotine akakija krenu u matematičke operacije čiji je cilj dokazivanje prevelikog i prenaduvanog broja "njihovih" i premalog ( naravno minimizovanog) broja "naših" žrtava na spiskovima ubijenih i nestalih.
Pri svemu tome, Akakije uopšte ne živi loše. Vlasti ima, na svim nivoima, pa može da se zagrabi. Podsetite li ga na to da se ništa značajno ne dešava i da zemlja stoji ukopana u mestu zahvaljujući njemu i njegovim šefovima, Akakije se opet neće naljutiti- reći će vam, naravno, da ni on nije birao da bude na nekoj funkciji u ovako teško vreme, ali da je neko već morao da se prihvati toga posla, jer su mu teoretičari i večito nezadovoljni bukači poput vas ( ništa lično, dodaće) , odavno dosadili.
Koliko akakija poznajete?
izvor: e-novine