Tom Waits
’’I devojka za kasom ima tetoviranu suzu,
Po jedna za svaku godinu njegovog odsustva ’’
9th & Hennepin, Tom Waits
Na svako pominjanje Tom Waitsa uvek se prebacim u zabit američke pustinje s početka osamdesetih i na snimanje filma Paris Texas. Tu se, naravno, okupilo sjajno društvo- predivna Nastassja Kinski ( Nasti sa ukusom slasti, pisao je svojevremeno ITD, časopis naše mladost), Harry Dean Stanton, koga pre Paris Texas-a pamtimo po skončanju u čeljustima Allien-a, a naravno da je tu negde i Dean Stockwell( koji je, po mom skromnom mišljenju, u ovaj film zalutao. Njegovo mesto je zauvek u Langoliers-ima Stephena Kinga u jurnjavi sa onim stvorenjima koja gutaju prošlost)
Zaslužni za veliki uspeh ovog filma i njegovu dugovečnost su i Robby Müller kao direktor fotografije i Sam Shepard kao scenarista. Ipak, sva slava svakako pripada dvojici ljudi. Pre svih, Wimu Wendersu, možda trenutačno najvećem živom redatelju (kroatizam je posveta pokojnom Ivanu Hetrichu i njegovoj kultnoj filmskoj emisiji 3,2,1 kreni koja je sve filmofile upoznavala sa magijom pokretnih slika, Wendersom, Jarmuschom i ostalim autorima). Posle Wendersa, sinonim za ovaj film postao je Ry Cooder kao kompozitor muzike. Muzička tema koja istovremeno opušta i razara kasnije je postala zaštitini znak samog filma i Coodera kao autora.
Mala digresija. Ovih dana imam terapije akupunkture. Lekar kod kog idem je zanesenjak za istočnjačku kulturu i medicinu. Non-stop mu se u ordinaciji čuje takva muzika, a ovih dana je Cooderov Paris Texas stalno na repertoaru, makar dok sam ja tamo. I čovek me uvek bode iglama uz tu muziku i to u ritmu onog zavijanja gitare. Kraj digresije.
Elem, na jednoj od lokacija snimanja filma Paris-Texas je bila napuštena kamp prikolica kakvih je bezbroj širom Amerike. Neko od članova ekipe sa snimanja je preturao po toj prikolici i našao flašu Coca Cole i paklu Marlbora. Sva sreća da nije bilo nekog Suzukija pa da se uverimo u retroaktivnost oštroumnih stihova čuvene Viki Miljković o svetom trojstvu Coca Cola-Marlboro-Suzuki! No, taj homogenizam ipak krasi seljačke Meke kakvih je prepuna zemlja Srbija. Među svim tim stvarima u prikolici čovek koji je preturao pronašao je i jednu ploču. Prvi album Tom Waitsa- Closing Time. To nije i ne može da bude slučajno. U tom beskrajnom bespuću u kome se možda godinama ništa ne dešava vreme je zaista stalo i zaključano je. Nije slučajna ni ova predivna kopča koja spaja epski film sa Tom Waitsom. Paris Texas je himna lutanja, usamljenosti i optimističkog propadanja, a to je životna vodilja i Tom Waitsa. Da li bi ploči još nekog autora bilo mesto u toj prikolici? Možda bi tu mogla da se nađe nešto od Springsteena? Recimo Nebrasca ili još bolje Darkness on the Edge of Town. Ipak, Bruce je posle prilično brljao, počev od Born in the USA pa sve do jedanaestoseptembarskih limunada, tako da mu u toj prikolici nije mesto. Janis Joplin, Bob Dylan? Neka, hvala. Nema tu mesta jednoj, sirovoj, i drugoj, bljutavoj, pobuni. Drugim rečima, postoji mesto samo za Waitsa!
Ko je Tom Waits? Po mnogima poslednji istinski američki umetnik, uspešna sinteza Bukowskog, Jack Ceruaka i Jack Londona. Rođen je 07.12.1949. na zadnjem sedištu žutog taksija u gradu Pomona u Califoniji. To mesto rođenja u kolima kao da će označiti smisao njegovog kasnijeg života. Stalno će biti u pokretu po putevima Californije i to noćno lutanje će mu se zauvek uvući pod kožu. Kao uspomenu na te dane Waits je na ruci istetovirao ’’nighthawk’’. Nastupao je kao predgrupa Franku Zappi. Waits za klavirom i još trojica otkačenih likova- kontrabasista, saksofonista i bubnjar su mesecima svojim nastupima šokirali publiku duž zapadne obale. Njihov minimalistički nastup uz Waitsov glas kao samrtni ropac su brzo postali atrakcija. Rođen je mit o čudaku i lutalici koji je nastupao iz večeri u veče putujući stopom sa kamiondžijama, a posle nastupa spavao u smrdljivim zapuštenim motelima.
Waitsova početna autorska faza je isprepletana jazz i country stilovima uz dominaciju autorovog klavira. Na prvom albumu se nalazi pesma Ol 55, koju su godinu dana kasnije obradili tada veoma poznati Eaglesi. Kasnije su mnogi autori obrađivali Waitsove pesme, i to uglavnom neuspešno. Sam Waits je, komentarišući Eaglese, izjavio da jedina dobra stvar koju može da kaže o njima jeste da njihove ploče efikasno štite gramofon od prašine.
Waits je u roku od nekoliko godina izdao još par albuma koji nisu imali bog zna kakav odjek. Pravi preokret u njegovom muzičkom bitisanju je nastao 1978, kada je objavio album Blue Valentine, apsolutno remek-delo. Neverovatna koncentracija sjajnih pesama, izuzetan produkcijiski napredak, eksploatisanje električne gitare na drugačiji način. Za svakog autora se kaže da je bar jednom napravio ’’pun pogodak’’ u svom opusu. Zeppelini su to uradili četvrtim albumom, Floydi sa The dark side of the moon, Stonesi sa Exile on Main Street. Waits je to nesumnjivo uradio sa ovim albumom. Naslovna pesma Blue Valentines je nešto najjezivije i najšokantnije što se može čuti. Stvar je prepuna beznađa i ako postoji neka pesma kao poručena za rezanje vena, to je sigurno ova. Kao što znamo, u pesmi se govori o nekoj devojci koja mu godinama šalje tužna pisamca na dan Svetog Valentina i u njima ga podseća na njegov kardinalni greh, a to je njegov odlazak. Ray Crawford ovde kao da umesto trzalice gitaru reže srčanim zaliscima.
’’ona mi šalje tužna pisamca
da me podseti na moj kardinalni greh
ne mogu nikada oprati krivicu
ni skinuti krv sa svojih dlanova
i treba mi dosta viskija
da odagnam ove noćne more
odsecam sebi krvareće srce svake božije noći
i umirem još malo na dan Svetog Valentina
sećaš se da sam ti obećala
da ću ti pisati ova tužna pisamca’’
Blue Valnetines je muzički Taj Mahal, predivni spomenik razorne ljubavi. Posle slušanja ove pesme postaje jasno zašto Waitsa smatraju jedinim belim čovekom koji ima crnački glas.
Sledeći album je bio Heartattack and vine. Najpoznatija pesma sa njega je Jersey Girl. Nekoliko godina kasnije nju je obradio Brucee Springsteen i to je jedina dobra obrada neke Waitsove pesme. Boss je godinama svoje koncerte zatvarao baš ovom pesmom a na jednom se kao gost pojavio Waits i zajedno su otpevali Jersey Girl.
Svi uspesi koje je Waits postizao kao da su samo predstavljali uvertiru za ono što je tek sledilo. Godine 1983. izlazi album Swordfishtrombones. Britanski New musical express je album proglasio za najbolji album snimljen te godine u svetu. Mnogi muzički časopisi i danas ovaj album svrstavaju među deset najboljih albuma svih vremena.
Swordfishtrombones predstavlja potpuni zaokret u Waitsovoj karijeri. Okupio je ludački orkestar sa milion čudnih instrumenata, konvencionalne instrumente je upotrebljavao na neviđeni način. Slušajući pesme sa ovog albuma ima se osećaj prisustvovanja koncertu pomahnitalih muzičkih genija, ali kada su u retkim momentima plus faze. Tragedija genija u svom retko pozitivnom i vedrom izdanju. Album koji se trodimenzionalno sluša, album koji doživljavate kao da se dešava pored vas. Orkestar koji može da svira na Everestu, kod Keopsove piramide, u Sibiru, u džunglama Werner Herzog-ovog Fitzcarralda. Svuda zvuči iščašeno, ali disciplinovano. Ovako nešto je sa svojim orkestrom dvadesetak godina kasnije pokušavao da uradi najveći muzički prevarant ovih prostora. Naravno, rezultate ne treba ni komentarisati.
Waits i kasnije u ehu Swordfishtrombona izdaje albume Rain Dogs i Frank’s wild years i završava trilogiju. Album Rain dogs biva proglašen zajedno sa Psychocandy Jesus and Mary Chain-a za album godine.
Tom Waits postaje izuzetno priznat. Počinje da sarađuje sa istaknutim autorima. Sa Coppolom, Babenkom, Terry Gilliam-om... Pojavljuje se u filmu Down by Law Jim Jarmusch-a. Izdaje albume koji nimalo ne gube na vrednosti i originalnosti. I pored evidentnog uspeha nije upao u zamku komercijalizacije kojoj retko ko odoli.
Šta reći na kraju? Posetili su nas Madredeus i Mariza, početkom septembra nam dolazi Leonard Cohen. Ostaje nam da se nadamo da će nas u nekom svom lutanju posetiti Tom Waits , da će nam doći još jedan, kao što bi rekao James Hetfield, Harwester of sorrow.