Viva la disco!
Bez daljnjeg da bih prije odabrao 'Last Night a DJ Save My Life' (Indeep), nego Morrisseyev 'Panic' – Burn down the disco/ Hang the blessed DJ/ Because the music that they constantly play/ IT SAYS NOTHING TO ME ABOUT MY LIFE/ Hang the blessed DJ...
Ili pak 'Do You Think I'm Sexy' (Rod Stewart), 'Miss you' (Rolling Stones), 'I Was Made For Loving You' (Kiss) opet radije, nego klevetnički protokol dvojice Newyorkskih DJ-eva Stevea Dahlea i Garryja Meiera - 'Disco demolition night' – uništiti disco jednom i zauvjek, premda nekoliko desetljeća poslije to im zapravo nije ni trebalo; disco se transformirao sam od sebe. A, njegov vjekovni neprijatelj rock gotovo pa da je izdušio.
Općenito mi ta rokerska fatalistička nakana o dokinuću disca nikad nije lijegala iz prostog razloga ako i nisi u nekom trenutku mogao otići na neki koncert dovoljno je bilo pa i u najzabitijoj provinciji (u kakvoj sam odrastao) ofarbati lampu u crveno, dovući kazetofon ili gramofon i rapaliti muziku – zabava je bila zagaranitrana.
Pa čak i bez DJ- a stvar je bila u redu. To jest, svatko je mogao biti DJ ovisno s kakvim špilom vinila si raspolagao.
Uostalom, koliko je tih mjesta na kugli zemaljskoj, molim vas lijepo, kamo nijedna slavna rokerska guzica nije niti presmrdjela, ali su uz pomoć disca stigli tamo kupivši im nebrojeni bezimeni tako vile i tantijeme. But who cares for luzers?!
Zar nas nebrojeno puta nisu gađali trinitrotoluenom (AC/DC) netom poslije što te razvesele i ekstatično ponesu Jackson 5 ili Bee Gees?!
To je opet neka provincijska navada bila, sumnjam da je neki DJ Studia 54 imao takve programske akrobacije. No, u nekom improviziranom discu, u nekoj garaži, na kraju svijeta, bilo je to sasvim moguće pomiriti. Uostalom, tko bi nam zamjerio? Ili smo, pak, nesvjesno bili dio tog manifesta 'Burn the Disco'?!
A, kako je tek bilo onima još starijima? Uvijek mi je bila komična ta njihova 'super radio story' navlastito onih koji su imali nagnuća k vlastitom bandu kako su slušajući radio Luxemburg hvatali akorde netom razlistalog hita, iz večeri u večer, sve dok ih ne bi podesili i podvrisnuli; to je to, imamo ga! Te ga u malo izmjenjenoj formi pokazivali okolo kao da je netom ucviljeno donošče baš njihovo, iz njihove kućne radinosti, njihovih žuljevitih jadodica djelo. Ma, mo'š mislit!
Meni je baš bilo guba kako je disco glazba raznijela sve to u paramparčad i unijela posvemašnju pomutnju u tu manufakturu i svojim svjetlosno-pulsirajućim sinkopama, šljokicama koje su na one neinventivne i preružne zvoncare unijele dašak radosti i sreće, pride učinilo veselim jednostavni i monotoni džins, pa sve do frizura koje su dočas nemilosrdno zapušteno visjele, i kad su dobile sasvim nova kićenja na tragu božićnih jelki. A, da ne govorimo o potpuno novom poimanju izvedbe i produkcijskih postupaka.
Nešto o tome je jednom kazivao prpošni i neponovljivi R. Amadeus kad je vidio Ž. Bebeka na stejdžu sa svim onim njegovim gorenavedenim rekvizitima kako je trenutno odlučio da ništa u životu drugo biti neće doli muzičar. Sega mega!
Ja takav fatalni moždani zapletaj nisam doživio, no sjećam se da sam jednom u lokalnoj birtiji zaradio 15 dinara (ekvivalent nekih 10 eura, bilo mi je nekih 6-7. god.) otpjevavši Bosanca. A, glasoviti stihovi su išli ovako; Lijepo ću se očešljati, dotjerati, opeglati / Mirisat ću kao ruža, volićeš me ti - to znam / Kupiću ti nanulice, od bisera ogrlice / I kolače i bombone, za poljupce sve ću da ti dam / I na kraju kad ti kažem volim te / Ne vjeruj mi, lažem te / Tako ti je mala moja, kad ljubi Bosanac!
No, bez obzira na tu moju prvu uspješnu gažu nisam nastavio turneju (na sreću slušateljstva).
Jasno da su te šljokice i skafanderi, rolerice, zviždaljke, nanulice, ogrlice i sl. (kao uostalom i u Bosancu) razgnjevile musave i zamazane rokere zamišljene nad sudbinom svijeta. Poza; Give Peace a Chance!
Cijela plejada neponovljivih izvođača bili su nosioci toga žanra; sve tamo od ABBE i 'Dancing Queen' i 'Y. M. C. A.' i 'In Te Navy' (Village Poeple). A da se ne govori o nezaobilaznima i u ovim krajevima megapopularnim Boney M., kojih je valjda svaka bakica s kraja sedamdesetih imala u uhu posebice legendarnu 'Rasputin'.
A, tek radovi disco kraljice Donne Summer koja je spajajući soul i elektroniku stvorila pregršt nezaboravnih hitova iz 70- tih i 80-tih (Love To Love Baby, Last Dance, Bad Girls, No More Tears, On the Radio, I Feel Love itd.) Ili pak Nil Rodgersov 'Chic', Carl Douglasov 'Kung Fu Fighting' itd.
Rok je toga vremena bio još mlad i važan, i razumljiva je njihova isfrustriranost, ali kada se došlo do spoznaje da se možemo sasvim dobro zabaviti i bez 'žive svirke' stvar se stubokom promjenila. I da pobogu možemo malo i uživati u životu. (što bi tek na to rekli pobornici fatal(lj)ističke sevdalinke. Pali bi u sevdah, naravno.)
To je isto kao kad su ono pješadinci naletjeli na prve topove.
Ovih dana, točnije 19.-og listopada navršilo se ravnih pedeset godina otkako su 'živi izvođači' naletjeli na tu fatalnu nagaznu minu nežive glazbe. I to se nije dogodilo u New Yorku ili L.A. – u kao što biste možda pomislili na prvi mah ili možda u New Orleansu ili delti Mississippija tamo gdje je rock rođen (iz negro spiritualesa i jazza), nego u ta malenom Njemačkom gradiću Aachenu, tik uz Nizozemsku granicu!
Legenda kaže da je u tamošnjem Scotch klubu toga 19.10. 1959., te fatalne večeri 'živi bend' otkazao svirku, a kako bi spasio stvar devetnaestogodišnji Klaus Quirini je popio viski, stao za gramofon i rekao; 'Meine Dammen und Herren ihre Hose hoch krampel! Das kommt eine Lied 'Das kommt eine Schiff' in der Schlager von Lale Andersson' (Dame i gospodo, zavrnite nogavice! Slijedi pjesma 'Doći će brod' u izvedbi Lale Andersson.)
Stvar se nametnula sama od sebe, te se, ne treba ni reći, ubrzo proširila na čitavu Njemačku, obližnju Nizozemsku kao i čitavu Europu. Poslije su se u ovim krajevima razvile posebne vrste disco glazbe kao što su Italo disco (jednostavni synthesizerski aranžmani i priglupi tekstovi na lošem engleskom), Euro disco, Space disco, Disco polo itd. (a, vjerovatno je sve to u nekoj suludoj paraboli – koja bi mogla biti predmet vrijednog istraživanja – imalo utjecaja možda čak i na turbo-folk!).
No, vratimo se mi u te rane jade: kako je u Njemačkoj bilo i puno američkih vojnika koji su radili nešto slično što rade danas u ovim krajevima, brzo su cijelu foru prenijeli preko Bare i pošast zabave bez banda ubrzo je zahvatila velike američke centre. Nije bilo potrebno dugo čekati da se na poput rocka na tradicionalnim crnačkim pop žanrovima soulu i funku s 'four the floor beatom', sinkopiranim basom i ekstatičnim repetitivnim refrenima, kićenim aranžmanima izrodi discoo!
Dakle, bilo je potrebno da se jedan mladac okuraži i da se pojavi posve novi muzički pravac, koji je dotad tavorio u hermetičkim gay zajednicama, i za tili čas se učini ravnopravnim s dotad dominirajućim (bijelim) rock formama.
A, DJ je kao potpuno nova i zapravo avangardna vrsta izvođača zauzeo svoju kraljevsku poziciju i vidimo unatoč nesmiljenim pokušajima njegovog dokinuća on ju je u razno-raznim pretumbacijama (dance, hip-hop, techno, house...) uspio zadržati i do dan danas.
Naravno da rokeri nisu bili glupi – ta forma zabave bez izvođača i osjećaja slobode izazvana hipnotičkim plesnim ritmovima koji, rekosmo, više ne treba live band - njihov smisao postojanja čini besmislenim i jedino im preostaju pokušaji uvjeravanja pastve u razložnost njihovih stremljenja. No, slaba vajda – i rock i disco u neku ruku pretendiraju na manje-više iste konzumente. Pa 'ko prvi djevojci, njemu beba!
Puno je Njemaca koji su svojim izumima osvojili svijet, puno je i onih koji su u tom stremljenju propali, među njima najpoznatiji slabo talentirani austrijski slikar, koji zamalo što ga nije i pokorio, no mladi Klaus zacijelo je bio među ovim prvima. I vidite što je napravio. Nešto slično kao i dijete Tesla dok je čuvajući krave i hvatajući grmljavinu u kišobran shvatio da sve to skupa ako se obmota žicom može i zasvjetlijeti.
Između disca i rocka zapravo nema ideološkog prijepora iako bi se on u nekim stavovima s rokerske strane mogao uzeti u opserviranje, a on se, uostalom, ogleda u (pre)čestom rokerskom očijukanju s ideologijom, dok je disco toga apsolutno lišen, nema ga čak ni u naznakama. Disco u svojoj biti je antiideologijaski izričaj lišen bilo kakve uobrazlije da će izmjeniti stanje ili svijest. On je naznačen tu i sada, on je implus trenutka, potoci vreloga znoja u kojem se disco pastva kupa i gubi u zaboravu, u hipnotičkim i ekstatičkim ritmovima lišenim bilo kakve veze sa stvarnošću. Pusti me proć!, maxima je disco freakova, kako se i inače zove jedna uličica u Splitu, duga kojih 5-6 metara.
Kao techno danas. Kad ste čuli za neki manifest koji su raveri složili?! Premda su mnogi ne tako davno technu pripisivali čak nacističke elemente, što je posve bez pameti i techno je, fala bogu, kao neka današnja inačica disca ostao i traje i dalje uz gruvajući beat i exstazyrajući dub.
Kažu da ne treba dugo pa da se neka stvar koja se kuha u undergroundu, vrlo brzo se preseli do mainstreama. To muzička produkcija najbolje zna (za razliku od književne gdje će teško koja alternativa doći do šireg čitateljstva i velikih izdavača.) A, takvih je primjera bezbroj; od same pojave rocka, hard-rocka, simfo-rocka, glam-rocka, preko njegove inačice punka, grungea, gotica, raznih vrsta metala, speeda itd. Tako je bilo i s discom; nije se trebalo dugo čekati da ga filmska industrija prigrli pod svoje i učini sveprisutnim. 'Sutrday Night Fiver' samo je vrh vrele sante gdje fanatici disco maratona plesne scene slažu od naslova najpoznatijih disko hitova i kojeg je soundtrack kao prvi te vrste trenutno skinut i lišio svijet bilo kakve dileme da je disco sound nepovratno sad i ovdje. Bili su tamo; Kool & the Gang, MSFB, Trammps, Tavares, Savid Shire, Walter Murphy, Yvonne Elliman, KC and Sunshine Band, Ralph Mcdonald, Bee Gees, 'Dr. Disco' by Rick Dees.
Svijet je postao šaren i rasplesan, a stvar koja je unijela totalnu pomutnju bila je te iste 1978.- e (ah, tad sam bio četvrti razred, i za razliku od Ramba maštao da ću stopama Maria Kempesa) napravili su John Travolta i Olivia Newthon John u jednom i jedinom 'Grease' (Briljantin).
Singlovi skinuti s soundtrackova ovih dvaju, danas se zna, neponovljivih ostvarenja odmah zasjeli na vrhove top lista i učinili disco megapopularnim i tako do kraja prokrčili put toj vrsti zabave. Ništa to nije bilo manje od rock-opera 'Tommy' ili 'Hair'. Dapače. Pa mislim da je svaki klinjo toga doba znao napamet barem refren Frankie Vallievog 'You're the One That I Want'.
Disco je postao vrhunac zabave bez banda i svojom pojavom nepovratno promjenio glazbu, no kao forma on nije ostao okamenjen, nego se osamdesetih pretvorio u dance, devedesetih u hip- hop, techno i house, danas s nebrojenim podvrstama.
Taj oblik zabave je još uvijek među nama i bez obzira na njegove razno-razne mjene i osporavanja, pokušaje dokinuća, ostati će ona legendarna Viva la disco!