Intervju: Nikola Vranjković, I deo
Slučajno ili ne, razgovor sa Nikolom Vranjkovićem počeo je u prvim minutima petog novembra, dana kada se obeležava petnaestogodišnjica smrti Milana Mladenovića. U nešto više od jednog sata ležerne razmene rečenica stalo je dosta tema – od toga zašto u Beogradu više niko ne koristi migavac, preko pesnika koji su veliki kao Avalski toranj pa sve do neizbežne teme "kako je propao srpski rokenrol". Zbog svoje obimnosti, intervju je podeljen na dva dela.
Marginalac: Ako je suditi po diskografskoj aktivnosti Block Out-a, devedesete godine su bile povoljnije vreme za to- albumi na svake dve godine, a od 2000. naovamo samo jedan studijski album?
Nikola: Devedesete su bile godine kada su se radili albumi, kada su ljudi voleli da drže album u ruci, to je bio prelaz sa kasete na CD, ljudi su u kolima imali još uvek kasetofone, kupovali su kasete, "Godina sirotinjske zabave" je prodata u dvadeset hiljada kaseta. To su, naravno, podaci do kojih smo mi dolazili deset godina posle toga, ali je neko drugi uzeo pare. To je, jednostavno, bilo vreme albuma, i postojali su izdavači, kakvi god oni bili- ipak su postojali izvođači, koji su plaćali studio, eventualno i neki spot, neku reklamu, nešto su oni tu radili.
Marginalac: Na albumu "Crno, belo i srebrno" nalaze se neke pesme ( "Sanjaj me", "Ja znam", "Ljubičasto") koje danas zvuče neuobičajeno veselo i raspevano . Kako tebi danas izgleda taj album?
Nikola: Ja nisam ništa imao sa tim pesmama, ja sam ih malo aranžirao kao neko ko je tu došao umesto ljudi koji su pravili te pesme. Jednostavno je to bila želja, da pošto su te pesme bile svirane ranije, da budu snimljene. Nisam nikad bio vezan za njih- to su pesme za koje je Mita radio tekstove , a radili su ih stari članovi benda- gitarista, basista i tako dalje. Mislim da je "Kiša" realno bila priličan hit, ali s obzirom na to da se sad ne uklapa u koncepciju mi je ni ne sviramo, ali i dalje mislim da je, uz par omaški, sa predrefonom i slično, solidna pop-rok pesma. Slična priča je i sa "Sanjaj me", one dve druge su mi uvek bile odvratne, te fank gluposti. Ne znam, to je bilo nešto kao prvi album, papazjanija, da se vidi sve što smo mi radili, jer u to vreme prvi albumi nisu bili da bend sad uradi sve za godinu dana. To je neko svirao šest, sedam godina, pa kao hajde sad nešto s koca i konopca- 'ajmo sad ovu, 'ajmo sad onu. Koncepcija postoji na "B" strani, "Osam i trideset" nije stala na "B" stranu (kasete), ja sam tražio da se moje pesme odvoje, da i "Osam i trideset" ode na "B" stranu, jer tu je u stvari početak "Block Out-a" što se mene lično tiče
Marginalac: A "Rođendanska"?
Nikola: Rođendanska je poslednja pesma na tom albumu. Za mene taj album počinje sa "Osam i trideset" a završava se sa "Rođendanskom" , to je ono iza čega sam ja stao. I dan-danas te pesme sviramo, ljudi ih veoma vole.
Marginalac: Na početku pesme "Sanjaj me" nalazi se deo za koji mi je trebalo mnogo vremena da ga razumem. Tek upotrebom soundforge-a provalio sam da se zapravo radi o "preokrenutom" refrenu.
Nikola: Ma, to je zato što je meni bilo glupo da ta pesma počne kao neki hard-rock, pa sam onda mozgao kako da to bude zanimljivo nekome, i, eto, i tebi je bilo zanimljivo pa si to okretao u Suond Forge-u- najobičnije okretanje refrena, koje je zazvučalo zanimljivo- u to vreme. Meni je to danas prilično glupo sve.
Marginalac: Svirate li i dalje "gradski rok sa hevi elementima" i da li je "sukob" sa tim vašim kritičarem doprineo , između ostalog, da Block Out uživa status jednog od najkvalitetnijih domaćih bendova koga gotovo uopšte nema u medijima?
Nikola: Nije, znaš šta- danas imaš nekoliko takvih emisija i nekoliko takvih sajtova gde rođaci guraju svoje drugare , ili, ako je malo stariji a dete mu ima bend, onda i dete, i tako to. Mene to nit' pogađa, nit' me je onda pogađalo.
Marginalac: A zašto ste onda ipak snimili pesmu?
Nikola: Zato što je to nama bilo jezivo smešno. Mi smo se tada vratili iz Engleske, gde smo skoro godinu dana svirali u klubovima, ozbiljnim klubovima, bili smo usvirani kao ludaci, svirali smo možda bolje nego danas, iako danas jako dobro sviramo. I onda neko napiše da si ostao u senci svoje predgrupe . To je bila jedna od tih emisija devedesetdvojkaških na kojima se, eto, kao pokušavalo ljudima objašnjavati koji su bendovi u Beogradu kao seljački a koji su jezivo urbani- to oni i danas rade. Šta ja znam, mene to nikada nije ni zanimalo- to što je neko ko je čitao tu recenziju to nije pisao- to je pisala neka studentkinja, koja je bila jezivo obrazovana u to vreme, i naslušana. Mada, nije to ni važno sada- to je stvar s kim si, takav si. I meni kad bi dali neku normalnu platu da radim u fabrici automobilskih guma, ne znam, "Tigar" , ja bih verovatno objašnjavao da su te gume najbolje, a da su Bridžston i Mišelin kurac. To je, bre, bez veze, i ta priča uopšte nije bitna- daleko je, i mi smo samo hteli da ovekovečimo kao jedan trenutak, kao deo istorije srpskog rokenrola. Onda se ispostavilo da su takve recenzije i kasnije postajala jako bitne za neke bendove, jer ovde su neki prilično važni bendovi uglavnom povremeno dobijali neke recenzije koje ne da nisu imale veze s mozgom, nego su samo govorile o kvalitetu njihovog autora, upućenosti autora. To se i danas dešava, u tom novinarskom poslu. Ja , na svu sreću, dajem jako malo intervjua, davno su ljudi digli ruke od mene po tom pitanju- kao, imamo koncert, pa ja sad idem na TV da to najavim. Bio sam toliko puta nevaspitan jer je to, jednostavno, neki moj odbrambeni mehanizam. Prema ljudima koji znaju- ne moraju ni da poštuju, trebalo bi samo da su upoznati sa onim što ja radim ja sam jako korektan ( živa istina, prim. B.Z) i mislim da to tako treba da se radi, jer ipak je ovo neki posao.
Ali , ako neko radi nešto, a ti mu dolaziš u emisiju, a on često ne zna ni kako se ti zoveš, pa mu je prvo pitanje ko su članovi benda ...
Marginalac: Kakvi su vaši planovi u budućnosti, to sam baš hteo da te pitam (smeh)
Nikola: Da, skoro je Mita bio na nekoj televiziji, pošto on ima živce da ode i ispoštuje to, ako mu neko od menadžera koji to organizuje traži da se negde pojavimo. Mita je kulturan čovek, kulturniji i finiji od mene, i onda on ode i sedi u emisiji, i oni kažu sa nama je Mika iz Black Out-a, i on to oćuti i prebaci na šalu. Ja bih, ne znam, polomio neku saksiju, kao onaj Purašević, jebiga.
Marginalac: Kad smo kod Puraševića, služiš li se modernim tehnologijama ( internet, Fejsbuk i slično) i u kojoj meri ti one, ako ih koristiš, pomažu u promociji onoga što radite?
Nikola: Ne znam da li je to promocija. Internet- My Space , pod jedan, što se tiče kontakta benda, i Fejsbuk, što se tiče ličnih kontakata sa kolegama muzičarima i sa ljudima koji prate naš rad. To je jedini kontakt koji imamo, ali nam pomaže da mnogo koncerata napunimo, sa samo dve-tri vesti na internetu. Ljudi se grupišu, ljudima je drago što mogu da saznaju stvari iz prve ruke- nisam sad uobražen pa da ne kontaktiram, kad god sam u mogućnosti odvojim vreme da odgovorim na sva pitanja. Mi nemamo nešto puno obožavalaca koji su u fazonu da su nam lepe frizure i da imamo dobar stajling , jer mi nemamo stajling ( smeh), ali, ljudi postavljaju razna zanimljiva pitanja, daju fenomenalne sugestije, i to je nešto što nas drži na okupu sve ovo vreme. Možda smo mi bend sa najviše tih zadrtih fanova, najiskrenijih, i moguće je da bi mi to trebali da iskoristimo nekom opširnom medijskom kampanjom, da okupimo gomilu nekih drugih ljudi koji ne znaju, nisu upućeni , pa da, znaš, opkupimo i jedne i druge, ali su meni ovi prvi toliko dragi i važni i prošli su sva sranja s nama zajedno, i ostali su verni, znaš... Nismo ni mi više klinci, da bi tu bio neki entuzijazam i da bismo padali na neke priče, na neka obećanja. To nema veze sa albumom, ljudi znaju svaku novu pesmu, koja je prvi put odsvirana, neko je od naših fanova stavi na You Tube, sutra je na koncertu sviramo, ponovo je sviramo na sledećem koncertu, i hiljadu ljudi peva tu pesmu, ako je peva Mita ili ja- mi zaboravimo tekst, jer je pesma nova, a ljudi znaju tekst. Mislim da je to nešto što mi treba da cenimo do kraja svoje karijere.
Marginalac: Na vašoj zvaničnoj MySpace prezentaciji EKV se navodi kao jedan od glavnih muzičkih uzora. Razgovaramo na dan kada se obeležava petnestogodišnjica smrti Milana Mladenovića. Koliko često danas slušaš EKV i da li ti se dešava da iz njihove muzike "iščitaš" nešto što ti je ranije promaklo?
Nikola: To mi se dešava stalno. EKV slušam stalno. Ove godine sam u Kanadi upoznao Gagija, čoveka koji je napravio EKV, zapravo Katarinu II, prvi album je pun remek dela. I sad, ja se stalno pitam, gledajući ove cover bendove, ko se više prevrće u grobu, da li Rajko Kojić ili Milan Mladenović, to ne mogu da odlučim. Ta dva čoveka su mi uvek u glavi kada je u pitanju taj neki izraz gitare- više nego, ono što ljudi stalno pričaju, tekstualno- sada govorim o Milanu. Imao sam i sreće da ga ne upoznam . Kao što sam kao mali imao veliku želju da upoznam Džonija Štulića – na svu sreću ga nisam nikada upoznao. Šta ja imam nekog da upoznajem? Ja volim njegovo delo, možda je on, ono, otkud znam jebote, kakav je čovek- to nije važno. Kao klinac sam zalutao na jedan koncert EKV-a u SKC-u , jedva se progurao i tamo sam gledao tu "Sobu" , pesmu koju smo mi kasnije obradili na albumu posvećenom Milanu. Dan-danas znam tačno kako izgleda ta slika- to kad pričam nekim malo mlađim drugarima ja se i zanesem kad im objašnjavam. Kako je to kada koncert počinje pesmom čiji uvod traje pet minuta i gde čovek urla kao da ga kolju, ali ne urla kao , šta znam , metalci ili narodnjaci. Urla najiskrenije, kao da ga sve boli i onda mene sve boli, i posle toga počinje ta pesma. To je neka moć, koju je on imao- to da ništa nije blam, da ništa nije sramota. Ja se trudim da tako sviram, tako je svirao Šarlo Akrobata, sva tri ludaka u tom bendu su tako svirala. Tu datom momentu na najbolji mogući način radiš ono što najbolje znaš. To će trajati dva sata, ili sat i po, ali posle toga to neko pamti, i to je bitno. I posle ti nije važno da li si ti na medijima, da li je neko napisao da je na tvom koncertu bilo fenomenalno ili nije, kakve to veze ima, kad to dete, kad ode kući, želi da napravi neki bend ili ima želju da pročita neku knjigu.
Da se vratimo na internet. Internet strašno puno pomaže da ljudi koji su , pa, evo, kako smo se ti i ja našli, u krajnjoj liniji, da ljudi koji su za to vezani dođu do te tačke svoga interesovanja na lakši način nego da čekaju da im to nudi neko iz medija . Jer, realno rečeno, i kad ti ponude nešto iz medija, oni ti nude sve nešto na pola, ne tačno ono što kažu da ti nude, pa bendovi budu loše predstavljeni i kad ih ima. Ja sam pobornik varijante da nas ne treba da ima, jer nema potrebe za tim. Nemam tu lažnu skromnost da bih tu sad kao nešto...Mi smo veći od medija. Da postoje tri medija, tri radija i tri televizije, nama mi bilo jako stalo, jer bi to značilo da smo važan kulturni činilac. Bilo bi mi važno da nekom od tri radija, ili tri televizije, neko povremeno pusti neku moju pesmu, moje delo, da izrecituje neku moju , ne znam, priču, jebiga. Pošto ima 419 televizija, na kojima jedan drka, pa sutra cela Srbija o tome piše, da je ovaj drk'o, da l' će zabraniti tu televiziju il' neće, na drugoj pevaju kad pomuzu kravu, ovi pevači sto kisele kupus trenutno , a na trećoj, ne znam, ima tu nekih raznih vibratora, i sprava, uveče. Ne znam, možda kad bi mogli da nas puste na poluvremenu utakmice Mančester – Liverpul, ne bih imao ništa protiv. Gde smo mi tu? Mi nismo ništa, nismo nigde. Ni ne treba da budemo. Nismo deo tog televizora. Problem sa nekim bendovima, kulturnim pregaocima, jebiga, u rokenrolu, koje niko ne priznaje, dok ih ne zgazi tramvaj ili ne crknu, je taj što nijedan taj bend nema status kao pozorište, pa ti kažeš- ovog meseca će skupština grada dati toj i toj grupi toliko para zato što... Kao u pozorišnoj predstavi, imaju budžete ljudi. To se, na žalost, nikada neće desiti, jer takvo je podneblje, u takvoj zemlji živimo- i ne patim ja zbog toga.
Sve je bolje od te nove tržišne priče. Sluš'o sam jednog našeg ministra, pre par godina, koji je u međuvremenu pokušao i da nam postane kolega, koji je objašnjavao da će sve to da dođe tržišno na svoje. Ja onda razmišljam- to je jedino ispravno, tržište je jedino ispravno. Jebem mu mater, kako je to tržišno ispravno ako imaš pet umetnika koji će svirati trgove, koje će plaćati Telekomi , Telenori i ne znam koji više ti "Tele", i oni će moći da rade, da imaju svoje koncerte pred ljudima koji nisu platili kartu...
Marginalac: I da prodaju albume na taj način,
Nikola: Da, i da prodaju albume preko kartica i nemam pojma tih...Nije ni važno. I sad razmišlam- zamislite vi to vreme da imate Idole, Šarla, Paraf, Pankrte ..Ne znam, nije bitno, naveo sam ta četiri benda- u ovo današnje vreme. Šta bi oni ljudi radili? Zamisli tu situaciju. Gde bi ti mogao da saznaš za te ljude? Oni bi nestali. To se dešava nekim novim, mladim, kvalitetnim bendovima u Srbiji, naročito ako nisu iz Beograda, i ako nisu rešili da dođu u Beograd da žive i da se pate ovde...Njima internet koliko-toliko pomogne, ali internet je jedna prašuma u kojoj je teško naći pečurku koju voliš. Mi imamo sreću što dugo postojimo, pa se nekako već prenosimo s kolena na koleno.
Marginalac: U jednoj svojoj pesmi, u zbirci "Zaovdeilizaponeti" pričaš o tome kako gledaš neku idiotsku TV emisiju, nerviraš se i nemoćan si pred glupošću sa kojom se suočavaš. Pesma "Leto na Adi" bila je direktna reakcija na takve emisije tokom devedesetih...
Nikola: Nije, "Leto na Adi" je bila direktna reakcija na to što su nas zvali da sviramo u toj emisiji.
Marginalac: Dobro, to nije bilo pitanje, to je bila konstatacija ( pogrešna). Pitanje je bilo, zapravo, a na njega si delimično i odgovorio, koliko je TV danas nepodnošljiva, sa svim Farmama, Velikom braćom, Grandovima i slično?
Nikola: Televizija je nepodnošljivija i sa novom pivskom rock emisijom. Ta rok emisija je gora od Granda deset puta. Nije problem..Ko dira Grand? Ko ne voli Grand, on neće prebaciti na tu televiziju. TV Pink je imala rok emisiju pre petnaest godina, vodio je Zoran Tomašević .Čovek je stvarno puštao sve žive bendove, trudio se, imao svojih pola sata, tu je puštao i Block Out, i Darkvud Dab i Dža ili Bu i sve..Onda je jednog dana u režiji TV Pink osvanulo "Block Out i DLM ne emitovati". To je stajalo mesec dana.
Marginalac: Da li ti je poznat razlog?
Nikola: Block Out je bio ne znam zbog koje pesme, a DLM su imali onu "Udri, Marko" , pa je valjda Marko zvao da proveri, nemam pojma, ma to je bilo blesavo vreme, nije ni važno. Ali, ja sam toga dana rekao- neću nikad više biti na ovoj televiziji. Mislim, jeb'o tu televiziju, nisam nikad bio ljut, jebalo mi se, znaš. Šta ti sad to znači da ti na nekoj televiziji, koja glumi najdemokratskiju, gledaš neke Srbe, Bosance i Makedonce kako se razgaćuju, a između toga malo gledaš neke ozbiljne političke emisije, pa onda malo gledaš pivsku rok-fensi emisiju, gde Cane iz Partibrejkersa gleda onu voditeljku, razumeš, ispod oka, kao- jebote, koliko je sati, pobeći će mi autobus!? To je strašno! To je strašnije do Granda. Bolje da toga nema, nego da ti sad predstavljaš svoju umetnost na takvom jednom...mediju, šta je to, nemam pojma.
Marginalac: Ako sam te dobro razumeo, sad da pokušam da interpretiram- poražavajuća je činjenica da ne postoji nijedna ozbiljnija emisija koja se bavi rokenrolom ( govorim o TV stanicama sa nacionalnom frekvencijom).
Nikola: Možeš tako da interpretiraš, ali ja bih više voleo da interpretiraš onako kako sam ja to rekao. To je meni tako gadno. Strašno mi je. Pa tu ima dobrih bendova, pa to sad bukvalno izbegavaš. Gledao sam tako par nekih razgovora, intervjua, gde su ti klinci koji su srećni što mogu tu da se pojave, pa će sad oni malo tu pričati, iskuliraće , samo da bi im neko pustio spot. Ma , to je ucena, to je strašno, to je Orvel, čoveče, ne-ve-ro-vatno.
Marginalac: Kada smo imali samo dva kanala imali smo "Hit Meseca" sa Ducom Marković, danas, sa toliko kanala, nema ničega. 57 channels and nothing's on, rekao bi The Boss?
Nikola: Znaš šta, ja često čitam intervjue Džonija Štulića i Ducija Simonovića. Ranije sam bio u fazonu- vidi ovi, čoveče, ovi ga stvarno preteraše, malo su pukli. Sad sam već, što sam stariji, sve više u varijanti da su oni, ljudi, raskrstili sa tim lažnim osećajima u sebi, da su ljudi najiskrenije govorili ono što je sušta istina , ali ta sušta istina je toliko odvratna da mi nećemo da je prihvatimo. Ti kad voziš auto u Beogradu, ti ne prihvataš- ti na semaforu ne izađeš iz auta, i tri prethodna auta, i svi ste skrenuli na raskrsnici- ne pitaš ni pandura, ni taksistu, ni auto ispred sebe- izvini, brate, ne radi ti migavac( iako bi ti on rekao- radi mi) . A ti ga onda ne pitaš – izvini, care, a što nisi dao migavac? To je, ja ne znam kako je došlo do toga, ali to je jednostavno strašno. U zemlji u kojoj niko ne daje migavce – evo, recimo, ovaj novi "Punto", što ga prave u Kragujevcu- ja mislim da je red da počnu da ga prave bez migavaca.
Marginalac: Ne bih se do kraja složio s tobom, možda to važi u Beogradu, ali u Novom Sadu još uvek daju migavce, čak i propuštaju pešake na pešačkom prelazu, ponekad, pa još uz osmeh.
Nikola: Dešavaće se to i ovde, sad kad uvedu ovaj novi zakon, pa će biti užasno rigorozni i onda će srednji sloj najebati, plaćati kazne i ići u zatvor, a ekipa sa kolima od 100 000 evra će izvaditi 100 ili 200 evra i produžiti dalje. . Možda je potrebno mnogo više Branislava Nušića, nego ovih kvazi bojovnika . Nije Srbiji potreban punk, Srbiji je potreban ili Zoro-osvetnik ili , u krajnjoj liniji, neki Bukovski ili Nušić, ali više njih, da se malo nasmeješ toj...Nije to više ni glupost, to je nekulturna glupost.
Vid'o sam da na stranim televizijama ima 402 kviza, znači, sad ćemo mi da napravimo 417 kvizova , od kojih će pola biti ne glupih, nego neverovatnih, i ne bi bilo loše da napravimo emisiju u kojoj će ova da pita ovoga da l' te tata silovao kad si imao tri godine , a ovaj će da prizna i za to će dobiti 10 000 evra. To je neverovatno.
Marginalac: Negde sam pročitao da si radio kao tonac na čuvenom kocertu Lune na Exitu , 2004. godine. Šta je to značilo za tebe (videti, makar na samo jednom koncertu, jedno tako veliko i značajno ime), da li je bilo nekog strahopoštovanja?
Nikola: Nikad nisam imao strahopoštovanje prema Tišmi, bio sam samo verni poklonik. To su čudne stvari, ja sam ove godine upoznao Albaharija u Kanadi, u Kalgariju, na minus beskonačno, i tu sam osetio neku toplotu. Ono – nema tu nikakvog strahopoštovanja, to su toliko obični ljudi. Ti ljudi što su veći, postaju običniji. Samo lažni, ti neki kvazi-zaslužni građani, što su poznatiji počinju da bivaju zajebani, kao bitni su, tako se ponašaju. A ovi drugi- oni postaju još običniji, njima je još više potreban kontakt sa nama, prostim ljudima, koji ih čitamo, koji ih slušamo, obožavamo. Svima njima je potrebna neka potvrda da ih neko čita, da ih neko voli. To je ljudski.Srećan sam kad upoznam nekog svog idola iz detinstva pa se ne razočaram u njega,zato i ne jurcam da ih upoznajem osim kad se tako namesti.
Pričao sam već u jednom intervjuu o tome, što se tiče Tišme, i Lune, meni je to najveći bend sa ovih prostora, možda svih vremena- biti u okruženju tih ljudi, gledajući kako oni ponovo to rade, kako vežbaju, to je jednostavno nešto neprocenjivo. Energija. Sve se to u SNP-u odvijalo, u jednoj sobi, u jednoj prostoriji, i tu je bio Ljuba, basista "Obojenog programa", koji je bio glavni tonac, i ja. I oni. Čoveče! Znaš, čuješ neku od tih pesama, "Lambo" čuješ, "Fakira" čujes, posle dvadeset godina, uživo. To je strašan osećaj. To je kao ono – sličan osećaj sam imao kad sam išao na piramide u Egiptu- jebem mu sunce. Jasno ti je da je Luna još veća danas kad je nema ...Da ih Sloba Konjević nije gurao to bi ostao projekat, koliko je posle toga čak i La Strada bila projekat...Ali ,onda to prestaje da postoji i polako kreće mit...Jebiga, to je važno za istoriju, za kulturu, važno da se u milion dece jedno obrazuje na taj način. To je dovoljno. Mislim, nije dovoljno, ali je dobro. I oni neće nestati. Strašno je kad ti na Ju Tjubu upišeš "Luna" i znaš šta će da ti izađe prvo, moraš da dodaš nešto, da bi objasnio jadnom Ju Tjubu, koji nije ništa kriv, šta si ti, u stvari, hteo. Ali, to je život, to su komunikacije, to je svemir. Ipak, ta energija je večna, ona ostaje, i neverovatno je da je bend , koji je imao samo jednu ploču, toliko važan, da je sve važniji, kako prolazi vreme. Kao neki stari pisci Mark Tven šta znam -otkriješ Tajanstvenog Stranca sto godina posle jebenog Tom Sojera a jak je ko Bulgakov, kao neki političari , čije ideje sto godina posle njihove smrti tek počinju da se rađaju. Neverovatna je nepravda što čovek nema dva života, pa makar taj drugi život trajao i petnaest dana, samo da bi mu neko, u tom drugom životu, uručio nagradu za nešto, za šta on u tom prvom životu nije ni znao da radi. Meni je strašno kad vidim ove glumce- glumac je teško bolestan i onda dobije nagradu za životno delo tri dana pre no što će da rikne. A opet- oni bar dobijaju nagradu za životno delo, u tome se razlikuju od rok muzičara.
tekst objavljen 10. novembra 2009.