Kako su nas ukrali Ciganima

Julijana Adamović rođena je 12. septembra 1969. godine u Baču, Srbija.
Tokom 1994. godine diplomirala je na Fakultetu za defektologiju u Zagrebu. Zaposlena je u pravosuđu. Magistrirala   Dečju i adolescentnu psihijatriju na Medicinskom fakultetu u Zagrebu.
Autorka je brošure, odnosno ilustrovanog priručnika za pomoć deci žrtvama/svedocima u sudskom postupku - "Luka na sudu" (prvog takve vrste u Hrvatskoj).

2008. godine objavljena je njena prva zbirka kratkih priča "Kako sunas ukrali Ciganima", u izdanju izdavačke kuće "Privlačica" iz Vinkovaca, za koju je nagrađena "Poveljom uspješnosti" na 14. Danima Ivana i Josipa Kozarca te književnom nagradom "Kiklop" za najbolji prvenac 2008. godine.
Brojne priče i osvrte objavila je po književnim časopisima (Vijenac, Re) i internet portalima kao što su Art-Anima, Booksa, DayLine Info i sl.

Majka je dvoje djece. Živi i radi u Vukovaru.

Prije neku noć, pritisnut nebom i teškim zrakom, moj je prijatelj spoznao kako su ga davno ukrali Ciganima. Rekao mi je to u jednom dahu, gutajući točke i zareze, dok su mu noge podrhtavale u ritmu flamenka i prsti pucketali poput kastanjeta. Pjevao je tužno kako napokon otkriva sebe, ali i gorku istinu da ne zna gdje je njegovaKarmen. Znam li možda ja? Vidjela sam se neviđena i mala u njegovim očima. Sitnim žeravicama.

- Razumiješ li što ti pričam? – zavijao je zagledan u puni mjesec. –Kako ću dalje sada kada znam tko sam i koga nemam?

Što da mu kažem? Šutim istinu o tome kako ja sve već odavno znam. Ja sam Karmen. Možda me je više pržilo balkansko nego ljubilo sunce Andaluzije, ali tijelo mi je za isto stvoreno. Ljubi i pleše jednakom strašću, sasvim sigurno. Možda on to ne vidi, ali ja znam. Ukrali su me Ciganima. Tog rujanskog dana, točnije noći prije trideset i više godina, grudi moje majke prepale su se i nisu od sebe puštale mlijeka. Ni kapi. Kao da je koža povukla svu njegovu bjelinu.Dali su me toj ženi i ja sam nakratko bila njezino osmo dijete. Dijelilamlijeko sa svojom crnom sestrom. Sisale smo malene i smežurane grudi iz kojih su curili bijeli potoci. Grudi stare i bezube Ciganke. S mlijekom sam posisala dim daleke čerge, grah u kojem mi piše sudbina, nekoliko šarenih marama i grivu crnog ždrijebeta. Jedino mi je laž skliznula niz rub usana jer mi je san jezik prevario. Ostadoh bez nje. Ali kažu: što nemaš, drugi će ti dati. A onda su me vratili mladoj majci. Od tada sam ukradena. Demire ćhavoro.

Imam madež po sredini stopala i sudbinu nemirnog djeteta. Noge za put i dušu bez smiraja. Svako naprijed, korak manje od ponora.
Okrećem se i gledam tri i pol desetljeća iza. Idem cestom malenog bačkog sela stružući prašinu svojim novim, bijelim sandalama.
Nosim novčanicu od pola očeve plaće. Trebam kupiti kruh i ništa više. Ostatak svakako moram brzo vratiti, da se ne brine moja majka. Ona što je rodila i drugo dijete. Dijete za koje sada ima mlijeka.Donijela sam kruh i ništa više. U to ništa spada i ostatak od novčanice koji čini pola očeve plaće.

- Izgubila si ga? – pita kroz suze očajna mlada majka dok u rukama njiše sasvim bijelu bebu.

- Ne, dala sam ga Ciganima. Oni nemaju, njima treba više.

Prešućujem kako su mi rekli da sam njihova. Crna i sitna. S vatrom u desnom, većem i urokom u onom drugom oku. S jezikom za skidanje čini. S imenom pored kojeg od tada Romi govore gospođice. Tada i desetljeće poslije.

* * *

- Gospođice, oprostite što smetam – smiješi se Jovan, pored čijeg imena drugačiji ne zaboravljaju dodati Ciganin. Baš nikada.

- Dopustio mi Vaš otac da Vam dođem reći nekoliko riječi.

Visok je i mlad. Ima odijelo, šešir i svileni šal. U ruci drži kufer s violinom, a ova ima dušu. Jovan je zna dotaknuti svojim dugim prstima i od toga živjeti sasvim dobro. Ima kuću u središtu sela i rodbinu u čergi, na samom rubu. Ima ženu sa zlatnim zubom i djecu koja su čista i pristojno pozdravljaju. Ipak, i njihova imena imaju dodatak. Drugačiji od mog.

Jovan je zabrinut. Čuo je od mog oca kako ću studirati socijalni rad.

- Ne, to nikako ne možete. To nije gospodski! – uvjerava me. –Cijeli život ćete se baviti s ovakvima kao što smo mi, a to za Vas nije dobro...

Gleda me visoko podignute obrve i nabraja “pravo, medicinu ili, barem, veterinu”.

- Poslušajte me. Ja sam svjetski čovjek. Sviram u Zagrebu i tamo me zovu “gospon”.

Smiješim se. Zapravo, umirem od smijeha jer mi bira “gospodske“ fakultete i brine se za moju budućnost. Ne slutim da on u dubini duše zna da sam ukradena. Da sam njihova i da trebam biti pažljiva. Da za mene nikako nije dobro biti preblizu.

Mene su zaista ukrali Ciganima. Drugačija sam svugdje gdje mi stopalo kroči. U kraju gdje sam poljem trčala u praskozorje rata i cestom kojom šećem sada. Nikada ničija, uvijek različita i isprva s tugom zbog toga. Sada mi je sve jasno. Mene su ukrali Ciganima i to je razlog što stvari stoje tako. Gledam svog prijatelja i puštam ga da sanja o noći kada su ukrali njega. Ja svoju znam do najmanje zvijezde. San mi nije potreban. Piše mi na dlanu, u pogledu. Biljeg na mome stopalu ne strahuje od vjetra. Kroz život krijumčarim sebe i valjam smotuljke čežnje među divljim bedrima. Igra je to opasna: ples, minchorro i bol.

Postoji li Ciganin koji samo sanja o slobodi? Postoji li Ciganka kojanije spremna vračati za komad svijeće koja će tinjati pod šatrom, u noći koja miriše po crnim ljubavnicima?

Trebaš li tražiti Ciganku ako nisi siguran da ćeš je u plesu moći pratiti? Udahnuti slobodu punim plućima, snažno? Ja sam Karmen, ali nisam sigurna trebam li mu to uopće reći. Dotičem prstima usne i pitam se je li došlo moje vrijeme? Trebam li napokon liznuti kap koju sam na dojiljinim tamnim grudima zbog umora propustila? Trebam li prihvatiti laž i napokon početi živjeti po običajima svojih bijelih roditelja?

Htjela bih uzviknuti: khamav tut, ali zagrizem jezik pa stanem.

- Ne znam gdje je tvoja Karmen, ali naći ćeš je sigurno. – znam da je to sve što trebam reći i pri tome ga gledam ravno u oči, smiješeći se blago.

Vjerujem da tako mogu odgoditi našu smrt.