Azimut
Moj teča je opak dasa . Jedna od onih izrazito deficitarnih ljudskih jedinki koje su spremne da za bližnjeg učine sve - litar krvi, levi bubreg, kompletna ušteđevina na zajam ili koštana srž odmah, istoga časa. U vreme kada je tek oženio moju rođenu tetku, moglo bi tome biti više od dvadeset pet godina, familija ga je odmeravala, priređivala mu serije najrazličitijih testova i polako počinjala da ga prihvata sa neskrivenim odobravanjem. Sem ljubavi, sirotinje i kašlja, i puku dobrotu je nemoguće prikriti. Bilo je toga ( a ima još uvek) kod njega u neograničenim količinama. Pod uslovom da niste izrazito mrzovoljna vucibatina, koja živi za to da sa ljudima započinje bilo kakve rasprave- morali ste ga zavoleti.
Moje prva značajnija dogodovština u vezi sa njim zbila se baš u ono vreme kada je prolazio obrede porodične inicijacije, hrabro se suočavajući sa nezgodnim pogledima ili nepotrebnim pitanjima, kojih u takvim situacijama nikada ne manjka. Teča je iz istog bosanskog sela odakle i tetka, oboje su rođeni i odrastali blizu Kočićevog Zmijanja. Pripadali su malobrojnijoj populaciji koja je ostala na tvrdoj i negostoljubivoj krajiškoj zemlji, ponavljajući obrazac koji se smatrao uobičajenim- tu su do ženidbe/udaje, a odmah posle toga- trbuhom za kruhom. Tetkina dva starija brata ( moj otac i stric) učinili su isto – već pre ženidbe Slovenija, i odmah posle formalnog „da“ kod matičara Đure, stopama Ćopićevog Jovandeke Babića, u zemlju gde, zbog nedostatka brda i planina, sunce nema gde ni da zađe- Vojvodina. Tetku i teču je čekalo nešto malo drugačije putešestvije – otišli su u Sloveniju i tamo se , dobivši dvoje dece, trajno nastanili. U vreme kada se odigrala moja prva značajnija epizoda sa tečom, još uvek nisu imali dece. Tek su se bili odselili u Sloveniju, tamo preneli većinu stvari i došli na svoj prvi godišnji odmor u zavičaj.
Teča je bio u tazbini, u roditeljskoj kući moga oca, gde sam ja provodio svako leto. Dug julski dan bio je na izdisaju, kada se on prisetio da je u svojoj kući zaboravio neki veoma važan dokument, bez kojeg mu se sutra ne isplati da bilo kuda kreće. Pošto su toga dana on, ćale i stric radili kao magarci, nije mu se ustajalo iz kreveta, na koji se taman ispružio uz dug uzdah olakšanja i zadovoljstva. Huda sreća je htela da budem najmlađi u toj prostoriji ( završni razredi osnovne škole) i krenulo je obrađivanje. Teča nije od onih koji će da narede ( ćale je već svečano zahrkao u drugoj prostoriji, na moju sreću) nego me je lepo zamolio da skoknem po „ono njegovo“. Što iz straha ( put je prilično dug i delom prolazi kroz za mene opasan deo šume) , što iz lenjosti, dosta sam se nećkao. On je pokušavao na sve načine da me odobrovolji, ali nije išlo, sve dok nije izvukao poslednji, najjači adut, koji je, manirom prevejanog diplomate, čuvao kao predlog koji se ne odbija. Pogledao me je ispod oka, malo se nasmešivši :
- Ako odeš i doneseš mi to, daću ti vokmen. On je u Sloveniji, ali ću ti poslati po nekome čim se mi vratimo tamo, a ti u Vojvodinu.
Samo trenutak kasnije, praćen njegovim smehom, koji je na trenutak prekinuo čak i gromopucatelno ćaletovo hrkanje, ja sam se već pentrao uzbrdicom koja je vodila do opasne šume, iza koje se, nekih kilometar i po, nalazila kuća tečinih roditelja. I usred dana u gustoj šumi je mračno, dok je u suton atmosfera takva da bi svako dete nenaviknuto na krajiške vrleti ( pa još rođeno i odraslo u Vojvodini, gde toga uopšte nema) moralo da oseti blago štipkanje u predelu tura, posprdno nazvano „dupe gaće žvaće“ situacijom. U odlasku tamo bilo je još i bože pomozi – samo sam ubrzao korak, nezaustavljivo grabeći ka blještavoj svetlosti koja se nalazila na izlasku iz šume. Lako sam, uz pomoć tečinih roditelja, pronašao one papire na stolu i odmah se uputio nazad, gonjen sve bližim spuštanjem mraka. Drugi ulazak u šumu bio je mnogo strašniji – sunce je već zašlo, komadi dnevne svetlosti nestajali su pred naletima sveže krajiške noći. U šumi se malo toga razaznavalo – put je bio usečen u oštru padinu, sa moje desne strane uzbrdo su se pružala ogromna stabla, sve do vrha brda, a sa leve strane bila je opasna nizbrdica. Popusti li mi koncentracija, eto me začas kako nezaustavljivo klizim, moleći boga da se uhvatim za neko drvo i tako zaustavim pad u podnožje, udaljeno dobrih trista metara. Fokusiran na stazu ispred sebe, polako sam se primicao jedva vidljivom snopu svetlosti, koji je pokazivao da je van šume ostalo još malo dana. Obradovan, ubrzao sam korak, sve sigurnije grabeći ka spasonosnom izlazu. Tada sam, sa svoje desne strane, na onoj uzbrdici, sasvim blizu izlaza iz šume, začuo krckanje nekakvih grančica. Podigao sam pogled i na stotinak metara od sebe video konture nekog čoveka, tako mi se učinilo u prvi mah. Lugar, pomislio sam, krenuvši da nazovem dobro veče. Nije bio lugar. Bio je to stvor za šumara previše krupan, a bogme i nemušt. Shvativši šta se ispred mene nalazi, potrčao sam tako da mi je danas žao što u tom trenutku pored mene nije bilo nikoga sa štopericom, da zabeleži novi svetski rekord na sto metara. Ne računajući prizor u ogledalu u danima kada sam namagarčen, besan ili razjaren, bio je to moj prvi bliski susret sa autentičnim krajiškim međedom. On nije pokazao neko interesovanje za mene, brzo se spustio na sve četiri noge i izgubio se u tami šume, a ja sam, sav zajapuren, dotrčao do dedine kuće , predavši teči papire. Kad sam popio čašu vode i malo se primirio, rekao sam nešto što je njega još više nasmejalo:
- Bolje bi ti bilo da mi pošalješ taj vokmen!
* * * *
Škola je već odavno bila počela, a ja sam gotovo zaboravio na vokmen i blizak letnji susret sa krajiškim međedom. Imao sam drugih problema - mučio me je azimut, nisam uspevao da shvatim šta on predstavlja. Matematičko značenje pojma bilo je jednostavno – izračunaš ugao između referentne ravni i neke tačke i završio si posao. Ono astronomsko me je pomeralo, sa njim sam se bezuspešno rvao. Bio sam nagnut nad knjigom i pokušavao sebi da predočim tu udaljenost tela od južne tačke na horizontu , mereno u smeru kazaljke na satu, u ravni horizonta, pa još i izraženo u uglovnim stepenima ( od nula do trista šesdezet, brajko!) . Taman sam se prisetio da čovek ne može da se okrene za trista šezdeset (običnih) stepeni – zapravo može, ali se onda opet nađe na istom mestu, i da je pravi naziv za radikalne životne promene samo pomeranje za sto osamdeset stepeni, kad sam na vratima ugledao strica. Javljao se uvek na drugačiji način, neizlečivi zajebant, nikada odrasli dečak, sa večitim smeškom u uglu usana. Tako je bilo i ovaj put- rekao je „vozdra, raja“ ( pre toga pozdravio nas je na mađarskom ) i seo pored mene, držeći u ruci nekakav paket. Izbacio je seriju podbadajućih šala na račun svoga zeta (a moga teče) i na kraju, ne bez doze iskrenog poštovanja, rekao da onaj njegov zetonja stvarno drži reč. Znao sam šta je unutra a da nisam ni otvorio. Polako sam odvezivao kanap kojim je paket bio pričvršćen , dok su se ćale i stric već pravili da su prešli na neku od svojih omiljenih tema, zapravo prateći moje reakcije. Kada sam završio sa otpakivanjem, ispred mene se našao minijaturni kasetofon sivo-bele boje, sa slušalicama čiji su sunđeri narandžasti. Unutra dve baterije, nemačke, pored vokmena još četiri, nove, neotpakovane. Nije baš bio Sony ( oni su oduvek bili veoma skupi) , ali nije izgledao loše. Vrata su mu na jednom mestu bila polomljena, ali su mogla da se zatvaraju. Nije imao radio-prijemnik, ali je, što je veoma važno, imao ulaz za napajanje strujom, preko ispravljača od tri volta. Na vratima je pisalo „stereo casette player“ , oznaka modela – Unisef SZ 10. Klasične tri komande - play, stop i premotavanje napred, nema unazad- šta si poslušao, poslušao si, tako je to bilo sa vokmenima, samo su oni veoma skupi imali iste komande kao „veliki“ kasetofoni. I, što je najvažnije – made in Japan!
Za ovo je vredelo bežati od međeda.
Upoznajući vokmen, ulazio sam i u svet audio tehnike. Ubrzo sam saznao da posle izvesnog vremena magnetna glava mora da se očisti alkoholom, jer se od upotrebe ume poprilično isprljati. Bilo je još nekih trikova, čije mi je postojanje otkrivao prijatelj najupućeniji u zamršene audiofilske stranputice. Zvali smo ga Vuki ( i još uvek ga, hvala bogu, tako zovemo) , bio je, već u osnovnoj školi, DJ na raznim žurkama, imao muzičku liniju „Schneider“ na čijem je vrhu bio i pravi pravcijati- gramofon! Kasnije je Vuki nabavio profi „Technics“ gramofone i puštao muziku isključivo sa ploča, ali su čak i njegovi počeci obeleženi povremenim korišćenjem kaseta. Za nas je to bilo zanimljivo iz nekoliko razloga- prvo, nije mala stvar da poznaješ DJ-a, mahneš mu rukom kad uđeš i on ti, skoro uvek, ispuni poneku muzičku želju ( kakvu baladicu, da svojoj uplašenoj partnerki u plesu možeš šapnuti ono čuveno „želim te“, sa mehkim „ž“). Vukijeva pojava bila je takva da je oko sebe uvek širio pozamašnu energiju, pa su i njegovi gafovi ( prilično česti) po pravilu bili beskrajno simpatični. Jedan njegov postupak ušao je u lokalnu audiofilsku istoriju. Kada bi sa kasete pustio pesmu koja nije bila sjajnog kvaliteta ( dosta mutan ton, mnoštvo basova i srednjih tonova) Vuki se nije ustručavao da stvar popravlja u letu. Sagnuo bi se ispred audio deka sa kojeg je puštao muziku, i sa uvek spremnim malim šrafcigerom u ruci, dotezao ili olabavljivao šraf kojim je magnetna glava kasetofona pričvršćena. Na taj način bi se pristisak na vrpcu smanjivao ili povećavao, što bi, gotovo uvek, rezultovalo boljim zvukom- odjednom bi se pojavili i visoki tonovi, razgovetan vokal, mogle su se čuti čak i kontra-činele ( tamo gde ih je bilo). Posle toga bi se uspravio, pogledao ka nama, i uz prepoznatljiv osmeh raširio ruke, kao- morao sam, šta da radim. Objasnio nam je i da se taj postupak zove „podešavanje azimuta“, pa je mrski matematičko-astronomski pojam odjednom dobio i mnogo topliji, sasvim ljudski lik.Čak i danas, posle toliko godina, kada se nađemo u istom društvu i čujemo snimak čiji kvalitet varira od lošeg do podnošljivog i obrnuto, moji prijatelji i ja se nasmejemo i u isti glas kažemo omiljenu rečenicu „Vuki namešta azimut“.
* * * *
Iskustvo preneto sa Vukija dosta mi je pomoglo oko mog vokmena. Nisam ni znao za tu mogućnost dok nam je on nije pokazao. Mislio sam, svojim oduvek štreberskim ustrojstvom, da su stvari onakve kakve ih dobiješ i da tu više nema šta da se pipa. To ti je što ti je, jelte. Naišao je zatim period u kome je vokmen počeo da brljavi . Nije pomagalo čišćenje glave alkoholom, niti bilo šta slično. Moralo je da padne podešavanje azimuta. Našao sam mali šrafciger (onaj iz „Bagatovog“ kompleta koji se dobija uz mašine za šivenje) , pustio kasetu „Hallo Lulu 22“ splitskih Đavola i počeo sa rabotom. Bubnjevi na početku pesme zvučali su toliko mutno da su se teško prepoznavali, glas Nena Belana kao da je dopirao iz nekog podruma . Onda je proradio šrafciger. Kao u nekom neverovatnom filmu, gde se jednim potezom sve promeni u vašu korist, sa najmanjim zaokretom šrafa koji je određivao položaj magnetne glave vokmena, zvuk je bivao sve bolji i jasniji, da bih na kraju bio zaprepašten kvalitetom snimka- nikada mi ta kaseta nije izgledala tako uzbudljivo! Pronašavši najbolji položaj glave ( magnetne, moja je uvek bila toliko velika da je njeno nošenje doživotni teret) , ostavio sam šrafciger u stranu i uživao u nekim kasetama od kojih sam se već bio oprostio. E, sad, azimut je super pomagalo ako ga ne čačkaš previše. Najbolje bi bilo da se on uopšte ne dira i da default položaj odgovara svim kasetama ( eto, i mi štreberi nešto znamo). Kako je to gotovo nemoguće, azimut se pre ili kasnije čačne i , ako se u tome pretera, naš uređaj za slušanje muzike polako se bliži svojoj poslednjoj destinaciji- prašnjavoj kutiji u podrumu ili neosvetljenom kutku u zabačenom delu tavana.
Kamo sreće da je to bio jedini problem sa vokmenom. U odličnom eseju ( ili romanu, kako vam drago) „Otac“ M. Jergović govori, između ostalog, o prvim radiokasetofonima, u vreme kada je jedan takav na svoju vikendicu na Trebeviću nosio njegov otac. Te naprave pokretane su velikim brojem onih najvećih baterija, ali je problem bio u tome što su one radile punim kapacitetom samo pola sata. Posle toga ne bi presahle, nego bi izdržale taman toliko da kasetofonu obezbede još sat ili dva najgoreg mučenja, u kome bi kompletna okolina bila žrtva zvučne degradacije nastale karakterističnim zavijanjem audio trake. To zavijanje bilo je toliko snažno i upečatljivo da ga M.J. može čuti i danas, na uređajima koji se pokreću na sasvim drugi način- televizorima, mp3 plejerima i sličnim sokoćalima iz digitalne ere. „Bit će da to zavijaju duhovi naše prošlosti“, efektno zaključuje Jergović.
Biće i to da sjani pisac nije imao tu sreću da se suoči sa još težim stepenom degradacije ( ili ga nije opisao). Bivalo je kod tih ćudljivih kasetofona i da uređaj priključen na napon od 220 volti pokazuje iste simptome kao i onaj kojem su naglo oslabile baterije. Desilo se to mom vokmenu, čak i kada bi radio priključen na ispravljač. Posle mnogo nerviranja oko toga, našao sam uzrok- krio se u rastezanju gumice koja je bila neka vrsta remena između malog motora i zupčanika koji je pokretao kasetu. Jednostavnim zamenom te gumice vokmen bi ponovo proradio normalno, ali sam, kao i Jergović, toliko puta bio žrtva sitnih mehaničkih otkazivanja da i danas, iako je to tehnički nemoguće, mogu da čujem kako moj mp3 plejer najednom smanjuje brzinu emitovanja pesme, a nekada mi se učini čak i da kvalitet zvuka naglo oslabi ili se poboljša, baš kao u ona vremena kada je Vuki nameštao azimut.
* * * *
Uprkos brojnim problemima, moj vokmen je, kada se podvuče crta, služio vrlo dugo i nikada nije odistinski crkao. Zamenio ga je novi, takođe Unisef, u kome se nalazio i radio prijemnik, pa je zato imao napajanje od čak četiri baterije i mogao je da se premotava u obe strane! Jeste da nikada nije imao problema sa azimutom, ali se pokazao kao neekonomičan, te je na njegovo mesto uleteo jedan crni lepotan koji se odazivao na japansko ime „aiwa“ . Zatim je došla era diskmena, muzičkih naprava koje su podelile sudbinu mini disk plejera. Čudno, imali smo utisak da ono što fudbeleri „Juventusa“, u vreme kada su bili na vrhuncu moći, reklamiraju na svojim dresovima, nikada neće propasti. Pisalo je „Sony- mini disc“ i izgledalo je da je pred tim standardom makar dvadesetak godina nezaustavljive dominacije. Masovnija kupovina kućnih kompjutera onemogućila je takav razvoj događaja, kao što su i prvi Mp3 digitalni plejeri, prvo sa baterijama, a zatim sa USB napajanjima, sasvim istisnuli glomazne i odjednom zastarele diskmene. Onda je došao ajpod , prepametni telefoni, segamega šklopocije, razni tačskrinovi i ostale sprave sa čudnim, mahom engleskim imenima. U njih staje kompletan opus Bitlsa i Stonsa zajedno, još malo i polovina arhiva neke veće nacionalne kinoteke i poneka slobodnija fotografija vlasnika i njegove intimne prijateljice ( ili prijatelja, ko šta preferira). Tehnika je toliko otišla napred da je, kroz sve one nesumnjivo fantastične stvari koje idu uz nju, uspela dosta toga i da upropasti. Teško je zamisliti da neko danas sluša album. Prednost vokmena je u tome što je bio predodređen za pažljivo slušanje , samim tim i ulaganje maksimalnog napora da se rad nekog drugog čoveka na taj način poštuje. Možeš ti da premotaš na sledeću pesmu, ali tako trošiš baterije a one su kod nas, sem što su oduvek bile lošeg kvaliteta, za utehu makar bile i - skupe. Danas se to rešava jednim pritiskom na dugme, često praćenim nezainteresovanim zevanjem. Svi imaju sve, od svih bendova, a malo ko zaista sluša. Sve se završava na tome da neko konstatuje- imam kompletnu diskografiju moje omiljene grupe, a da ga pri tome niko ne pita šta je to poslednje što je od njih slušao. Koji album?
Teču sam video pre nekoliko meseci. Došao čovek maksuz iz Slovenije, sa sve tetkom, na sahranu zajedničkog rođaka. Mada sam poznat po snažnoj averziji prema rakiji, pili smo je pred sahranu jer je ona odlično sredstvo da se čovek smiri u stanju pojačane napetosti. Ne znam za druge, ali ja se uvek tako osećam kada treba da čitam oproštajni govor. Na sreću, to se ne dešava često. Treba stati pred taj kovčeg, koji samo što nije spušten u zemlju, i pročitati nekoliko rečenica o čoveku koji nije bio samo brojka, već je neraskidivo vezan za vaš život. Ne zbuniti se, zamucati, početi rečenicu ispočetka – ne dolikuje tako ozbiljnoj situaciji. Rakija je tu nezamenjiva. Elem, ćaskamo teča i ja, o svemu i svačemu, i on me odjednom pita za vokmen. Da li se sećam, davno je to bilo? Prepričam mu detaljno sve, a on se samo nasmeje i spusti ruku na moje rame. Nije me pitao da li sam sačuvao to svedočanstvo iz kojeg su zavijali duhovi naše prošlosti. Odmah posle sahrane su otišli, pa nismo stigli više da razgovaramo. Dolaziće ponovo oko Nove godine, valjda ću ga videti da mu prepričam ono što se desilo pre oko dva meseca.
Rutinska zamena crepova na krovu, zajedno sa letvama koje su popustile na nekoliko mesta, pretvorila se, naravno, u kompletnu obnovu cele krovne konstrukcije. Plus ponovno zidanje odžaka, zamenu oluka i milion propratnih radnji. Da majstori ne bi zatekli apsolutni krš na tavanu, nekoliko dana pred njihov dolazak spuštao sam dole sve što je moglo da zasmeta. U jednoj neupadljivoj kutiji, u mračnom ćošku, iza rastavljenih delova nekadašnjeg kreveta, naleteo sam na vokmen. Strčao sam dole, otresao prašinu sa sebe i oduvao debele naslage sa vokmena, pažljivo očistivši sve kontakte. Trebalo je dosta vremena dok nisam pronašao baš onu kasetu Đavola, ubacio je u vokmen i pritisnuo dugme play. Bubnjevi, zarazan ritam i melodični Belanov glas aaaa, di si ti, mala , mala, mala, lipa moja mala, jeeee...Bez zavijanja, baš onako kako treba, uz malo lošiji kvalitet zvuka. I Bagatov štafciger je bio tu, i za nekoliko sekundi zvuk je postao savršen, skoro identičan onome koji pamtim više od dvadeset godina. Izdržao je vokmen do kraja prve pesme i onda stao. Zauvek. Kao da ga je zadesila ljudska sudbina- pred konačni kraj nastupilo je kratkotrajno, teško objašnjivo, radikalno poboljšanje. Odslušao sam labudovu pesmu naprave u kojoj je stanovalo toliko najrazličitijih uspomena.
Sada znam ( otprilike, da ne lažem baš) i šta je onaj drugi azimut, ali ne bih mogao da izračunam koliko uglovnih stepeni je od zvezde Danice delilo kolonu ljudi koja se pre više od dvadeset pet godina kretala mojom opasnom šumom . U koloni je bila trudna tetka ( ne rođena, ali kao da jeste) , njen muž, moj ćale, njegov rođeni i brat od tetke. Vraćali su se sa veselja priređenog povodom venčanja moje rođene tetke i teče koji će mi, nepunih godinu dana kasnije, pokloniti vokmen. Tetka je , iako u poodmakloj trudnoći, išla napred, i sa baterisjkom lampom u ruci krčila put. Muškarci iza nje su bili u zabrinjavajućem stadijumu alkoholisanosti, pa je svako malo neko od njih sletao dole. Blatnjav put nije im bio saveznik, te su na mnogim bukvama ostajali karakteristični belezi, što od blata, što od skidanja tanke kore, izazvanog grčevitim nastojanjem da se po svaku cenu zaustavi dalje propadanje ka dnu nizbrdice. Isto mesto na kojem sam se ja na smrt prepao, za njih je bilo poprište jedne od najurnebesnijih epizoda . Danas čak trojica od njih petoro (kolonaša) nisu više među živima. Kao pravi Krajišnici , verovatno su na onom svetu trajno prigrlili neke mlade i neoštećene bukve, da im budu čvrsto uporište za vjeki vjekov, ili bar dok im se ne pridruže njihove životne saputnice.
Vokmen je nemoguće ponovo fizički pokrenuti, kao što ne postoji nikakva šansa da , onako nepomičan i upotrebno otpisan, prestane da priziva duhove moje (ne baš uvek) zavijajuće prošlosti.