Gej literatura - Smajli iz plakara
Nora je ime koje sam simpatizirala od djetinjstva. Postojala je neka prgava djevojčica u susjedstvu, na mom rodnom otoku, s kojom sam se voljela družit i biti tako drska poput nje. Ja sam tada naime bila malo stidljiva. Nadalje, tu i neke druge Nore, literarni likovi… Recimo Nora iz Ibsenove “Lutkine kuće”. Ibsenova Nora nije u potpunosti vezana s mojom, no postoji taj prskos i inatluk koji sam uhvatila čitajući tu dramu. A Verde je jednostavno boja koju najviše volim, koja me zaista (nikakva novost u nauci o bojama) odmara i čini sretnom. Zelen je i grass s kojim sam se družila tada često, sada mnogo manje.
I na koncu, dobiješ Noru (pomalo ljutu i ironičnu) i Verde (vitalizmom opsjednutu). To su oprečnosti, i taj lik, ta autorica jeste dvojaka, odatle Nora Verde.
Roman je pun osvrta na mutne devedesete, prošaran buntom, alternativnom muzikom, drogiranjem, scenama lezbijske ljubavi i seksa, prezirom prema mulitikorporacijama... Kome si, zapravo, namenila ovu knjigu?
Namjena? Teška stvar. Nisam mislila previše o namjeni, ali hajde... Svi mi bar malo iz primozga, ilitiga prikutka srca, mislimo o toj drugoj strani
koja će čitati. Pretpostavila sam da će se knjige primiti prvo neka moja generacija, što je ponovno rastezljiv pojam, rođenih od 70-ih do kraja 80-ih, a kasnije i svi drugi kojima moje priče mogu bit na bilo koji način zanimljive, bilo da je riječ o ljudima koji u životu nikada nisu upoznali neku lezbijku ili smotali joint, bilo da je riječ o gay zajendici. Knjigu "puše" različiti ljudi. To sam primijetila posljendnjih mjeseci. Čak mi se javila i jedna žešća desničarka iz Slavonije s više od pet banki, tako da svaka priča o namjeni ima i male pukotine. Ljudi se nađu u koječemu. Nekome se sviđa okus i miris teksta kojeg nikad nije primirisao, nekome je to off jer se predozirao sličnom literaturom. Pravilo je da nema pravila
Zadovoljna si prijemom knjige u hrvatskoj javnosti?
Definitivno jesam. Vrijeme je loše za sve osim jogurta, salame, cigara i alkohola, pa kad vidim u inboxu dojmove ljudi koji su actually kupili knjigu dođe mi da svakome od njih stisnem ruku i ljubnem ga u oba obraza. I ja u knjižari tri put promislim prije nego odem do blagajne.
Kroz poglavlje "Brijunski transkripti" i opisom otkazanog Tompsonovog koncerta, provukla si blago i svoj politički stav... Koliko je to riskantno u današnjoj Hrvatskoj?
Pa šta ja znam, ne želim ni ja dobit po p.... Tko želi ne imati cijelo zubalo... Lijepo si rekao, blago sam provukla svoj politički stav, mada se tu radi i o estetici, ne samo politici. Meni je naprosto dobar dio te naše političke scene na cijelom Balkanu do boli kičast, vječno jebeno osvrtanje nazad. Lijepo je reko Edo Maajka u svojoj pjesmi „Klimaj glavom“... A ista ta većina koja klima glavom na koncertima Ede, kasnije vadi čakije pred diskoklubom i slična sranja.
Na šta si mislila, tvrdeći na više mesta, da je Ivica Kičmanović i danas paradigma hrvatskog intelektualca?
Mislila sam da se hrvatsko društvo nije nešto revolucionarno promijenilo od tog razdbolja realizma i da još uvijek većina wannabe intelektualaca ovdje završi poput Ivice Kičmanovića. Taj Kičmanović bio je tipičan lik hrvatskog intelektualca tog vremena i pomalo je žalosno da još uvijek dobar dio njih završi slomom psihe. Tu je i ta paralela: selo-grad, koja je još na snazi. Ili završe krajnjim slomom ili postanu uspavani djelatnici neke velike korporacije, izvršavatelji naloga nekog tzv. Mecene. Prošlo je 100 godina, a promijenilo se tako malo.
Kako se ti odupireš tome?
Kako se odupirem? Pa nije isključeno da i ja neću tako završiti, hahahaha... Nemam ja, naime, registraturu kao radno mjesto, ali to su sitne razlike. Odupirem se tolerancijom svega i svačega, navikom tolerancije, jednom od dobrih navika koje imam.
Vaga u horoskopu? :)
Jest, bravo :)! Ne treba rogate puštati da bidnu političari, hahahaha...
Osećaš li diskriminaciju što si gej?
Hm, eto, recimo ja nisam dobila batine ispred diskokluba zato što sam lezba (nadam se da ni neću), još nisam doživjela fizički napad. Bilo je dovikivanja, cijeli život mi nešto dovikuju. Od kad sam mala bila: "Jesi ti muško ili žensko?", ključno je "hamletovsko" pitanje kojim su me opsjedali svi. Od rođene majke do slučajnih prolaznika, male djece koja se igraju u parku. Dok ja sjedim na klupi i čitam knjigu, dijete se zagleda u mene i pita majku: "Je li ona cura ili dečko?" Majka ili otac, baka.. se okrenu, gledaju, love svaki detalj, vidim škilje ko ludi, očinji će vid izgubiti, bojim se. "Ne znam dijete moje", kažu u nevjerici i odu u drugi park. Ta se rodna neosviještenost u nas uči od malena. Znaš ono, dječacima plava robica, curicama roza, nema treće ili četvrte opcije. Ali htjela bih reći da se smatram dosta sretnom i prihvaćenom u širem krugu mojeg grada, jer većina ljudi s kojima dolazim u doticaj ipak nekako dođe do moje osobnosti, nešto malo kasnije naravno. Međutim, tko sam ja da pričam o diskriminaciji, kad ljude s posebnim potrebama još uvijek u našem društvu gledaju iskosa ili u najboljem slučaju sa sažaljenjem? Tu čak i gayevi bolje prolaze. Nije najgore u hrvatskoj biti gay, najgore je biti drukčiji. Imaš gayeva koji su jako dobro integrirani u prosječnost, tu oku i moralu ugodnu većinu.
Koliko sam shvatio, gej zajednica u Hrvatskoj izražava nezadovoljstvo što si knjigu pisala i objavila, a i promovišeš je "iz plakara"...
Plakar, ormar, škrinja? Hahaha, jeste... Nisu zadovoljni tim načinom prezetentacije, ali nisam ni ja presretna tim. Htjela bih to naime pojasniti, jer je to najmanje što mogu učiniti u ovom ternutku. Nisam pseudonim napravila da bih se lišila outanja i javnog iskazivanja svog identiteta, već zbog destruktivne prošlosti glavne junakinje knjige, zato što ne bih željela da mojim roditeljima pozli dok je budu čitali. Kada bih dozvolila da moja majka pati bila bih nesretna. Društvo je konzervativno i prema eksperimentiranju s drogama. Uglavnom, znaš gdje živimo, sve nas obilježavaju, žigošu. Želja mi je outati se jednom kad problemi budu na bilo koji način prevladani, moji osobni. Ovako se šalje poruka da je poželjno i dobro skrivati se ako si gay, a to je kontraproduktivno od autorice koja to u knjizi priznaje, a ne u životu. Taj križ se za mene već negdje kuje.
Ima li potrebe termin "gej literatura" da se izdvaja posebno iz šire književne scene?
Ima potrebe. Za sada mislim da ima zato što ipak postoji jedan krug tema koje su žarište tih autora. Baš to polje "drukčijosti" i odrastanja, spoznavanja vlastite seksualnosti, velika je i neiscrpna tema koja povezuje većunu gay autora/ica. Zatim kasniji srazovi sa stvarnošću, outanje ili ne/outanje, uspostavljanje intimnih veza, kreiranje gay obitelji, sve to prilično je specifično i odmaknuto od hetero normi. No ja nisam za guranje književnosti u gay ladicu, nisam za ladičarenje uopće, ne bih da se s tim pretjeruje jer onda smo ponovno u getu, ponovno o ormaru.
E sad citiraj "vašeg" Oskara Vajlda :)
Da, hahaha, tematski postoji gay literatura, ali formalno ne. Postoji samo dobra i loša, postoji i SF literatura dobra, loša i osrednja.
Šta dalje možemo očekivati od Nore Verde u kjniževnosti?
Možemo očekivati da će se Nora truditi brusiti svoj stil, brusilica mi taman na popravku :), i da će nastaviti s pisanjem svog valjda prvog romana
koji se u radnom naslovu zove "Do isteka zaliha", jer „Posudi mi smajl“ nije roman, već prozna knjiga dnevničkog tipa. S tim svojim rukopisom nisam još predaleko otišla, ali postoji nekoliko započetih poglavlja, zanimljiva skica.
Zašto "smajl" a ne „smile“, kako bi bilo, koliko znam, po hrvatskoj pravopisnoj normi?
Ah norme! Ja to po Vuku, nisam htjela smile, htjela sam ići po izgovornom principu, bliži je, uličniji.
Imaš li nameru da promovišeš knjigu na celoj teritoriji BHS jezika? Možemo li te uskoro očekivati u Srbiji?
Možete! Dobijam jako dobre reakcije s područja Srbije, CG i BIH. Mali, ali uporan krug čitača me već poziva da dođem i planiram doći negdje na ljeto, nešto malo prije Exita, dok još ima ljudi u gradovima. Ovim putem pozivam neke književne udruge da me podrže ili pomognu u organizaciji, ipak su uvjeti "na terenu" vama bolje poznati nego meni. Ovo nije knjiga samo za par stotina Hrvata, cijeli region je u istom loncu.
Misliš li da je teško danas namaknuti "smajl" na lice? Moramo li imati uvek nekog da nam ga pozajmi?
Ma, naravno da ne moramo. Moć jakih je da sami nabace, ali uvijek postoji ta prekrasna mogućnost da ga posudimo i onda, blagonaklonošću posuditelja, dobijemo u stalno vlasništvo, da netko podrži ono dobro u nama pa se naviknemo na svjetlo, čovjek se lako navikne. To je pravilo koje fukcionira. Ne mora svatko odmah biti mudar, snažan i jak, odmah na pravoj liniji.
Evo ti za kraj jedan veliki smajli od mene i ekipe Marginalca, za višekratnu upotrebu :). Nadam se da će ti koristiti.
Hoćeeee! Thanks! Evo i Vama jedan moj :).
Odlomci iz knjige:
* * *
Ne znam što želim reći. Teško je u to vjerovati znajući za moju blagoglagoljivost, ali događa se. Izgubim tekst, pobrkam sinopsise, zaronim malo ispod realnosti, ili iznad, svejedno...
Zapravo sam trebala ići spavati, ovako umorna nakon “divljaštva urbane mladeži” u petak navečer. Što ćeš, nisam mogla ne napisati ništa noseći cijelo vrijeme taj feeling unutra...
Kažeš da je 1997. bila početak tvojih “opasnih godina”. Moja frendica Ivanka Neprikosnovena baš u to vrijeme imala je običaj reći: “Ja sam samo obična djevojka koja vikendom živi opasno!” Zlatna izjava, složit ćeš se?!
Kraj devedesetih u pripadnika nazovi Generacije X. Miješali smo očaj i zanos u nekom jebeno otkačenom futurističkom shakeru. Bilo je dobrih barmena među nama, hmm. Hepovi, valijumi, lumidoli, mirisalo je na raj, smisao, dekadenciju na kraju stoljeća, preslatko zabranjeno voće koje često nismo znali čekati da sazri. Stabalce iskušenja očerupali smo do korijenja... Svatko je vozio kako je najbolje znao. Oni koji su se preplašili, odmah su iskočili iz sedla.
Teško je, jebi ga, sjetit se svih tih nenadjebivo originalnih epizoda, sve hipnotičke seanse ne bi nam pomogle da sastavimo taj vražji puzzle kada ponekad u stanju između sna i jave uspijemo pokrenuti Mehanizam Sjećanja...
Na tisuće moždanih stanica spržili smo veselo i prpošno. Doručak u krevetu, jutarnji joint i kava brisali su svaku jučerašnju brazdu.
* * *
U lovu na mužjaka popušila sam već u prvom eliminacijskom krugu, kad su se u mojim ranim 20-ima dijelili muževi s plodnim spermijima, nazovi emancipirani art indie o yeah ugođeni intelektualci – mamini i tatini sineki koji kad se napiju, žele samo jebat, a kad im treba porubit traperice, onda ih nose doma mami. Svi su oni bili raspoloživi u ono vrijeme, samo je trebalo izvjesit ponudu...
* * *
Spisateljska biografija:
Nora Verde pseudonim je autorice rođene i školovane na Jugu Dalmacije. Pod vlastitim imenom objavila je do sada nekoliko zbirki poezije u 90-ima i jedno publicističko (ne)djelo u 2000.-tima.
Živi i radi u Zagrebu, na geografskoj karti dosljedno se uspinje k Sjeveru.
Opsjednuta je Generacijom X, eskapizmom, pop i rock herojima i heroinama. Nagluha je, a plaćena da čuje. Zaboravlja imena, pamti stanja.