Prepričavanje pesme
U prvoj strofi, tvoj otac se naslonio leđima na kuću. Leđa su mu povijena, polegla pod teretom glave ili - čisto prozaično - zgrbio se od rmbanja. Mada ne zvuči pesnički, možeš se poslužiti pesničkom slobodom i slobodno reći da tvoj otac ima grbu, i da je tom grbom, u neku ruku, podupro sopstvenu građevinu. Tj. u svaku ruku tako i jeste, kad se ima u vidu njegova uloga hranitelja porodice. Ipak, ne znam da li ćeš ići tako daleko, tako duboko ili kako se već to u poeziji zove.
Uglavnom, taj Atlas od tvog oca krije zapaljenu cigaretu u polusavijenoj šaci. Moglo bi se zaključiti da on tako štiti od gašenja varljivi žar, ali moraš udesiti tako da bude nesumnjivo to da se skrivanje cigarete odvija zbog očevog osećanja krivice. A osećanje krivice se odvija zbog tog ukradenog, od dečjih usta otetog, udisaja slobode u obliku duvanskog dima. Malo komplikovano, priznajem. Možda i preterano zahtevno ili, uopšte, preterano.
S druge strane, tj. u sledećoj strofi, reč je o tvojoj majci. Majku je nemoguće prepričati. Majka zvuči pomalo kao kletva, pomalo kao zakletva. Ako je prepričam, izgubiće joj se značenje. Reći ću samo šta radi. Ona se u sopstvenoj strofi kletvama moli Bogu. I to je dovoljno, to ispunjava čitavu strofu. Može ona to, majka je. A ja ne mogu u prepričavanju onako kako ti možeš u stihovima - gde je sve odmereno, primereno, izmereno - da postignem to da majka zauzme isto mesta kao otac. Možda je u pitanju moja pripovedačka nemoć ili prosto naginjem muškoj strani. Kako god, šta je tu je. Šta se može u pesmi, ne može se u prozi, jasno.
Na nezahvalnom mestu, iza majčine, ide sestrina strofa. Na tom mestu, čak i da nije tako, sestri zapada da bude bledunjavi lik. Gube se njeni obrisi, ona je rasplinuće, sama duša bez okvira prostora i vremena. U skladu s tim, ona ne razlikuje dan od dana, dan od noći. Što samo po sebi ne bi toliko padalo u oči kada bi ona bar svakodnevno menjala svoju odeću. Onda ta njena izopštenost, to teranje uz nos opštem svetu sopstvenim svetom, ne bi toliko žuljalo opšti svet. Kako rečima ovoga sveta opisati onaj svet, ne znam, ne znam, sve je to okruglo pa na ćoše. Stvarno ne znam kako ćeš s tim.
Umalo da zaboravim strofu o tvom bratu. Neću se baviti prizemnostima kao što je ta da ti brata zapravo i nemaš. Ipak, to se mora na neki način uzeti u obzir, pa će strofa o bratu imati samo jedan stih. To ne znači da je nepostojeće zanemareno, svedeno na minimum. Jedan stih, to je jedinica mere za jednu pesmu, to je pesma u pesmi, i ispada da mi nejviše poteškoća u prepričavanju pravi baš taj jedan stih koji se još i tiče nekoga koga nema. U tome što nemaš brata i leži breme tvoje muke. Ti nemaš tog sličnog sebi ni po ocu ni po majci ni po muci. Ni po čemu i ni u čemu. Nemaš i tačka. I najbolje bi bilo da posle te strofe i dođe tačka, da zine ponor. Ali kraj na očekivanom mestu daje tupav osećaj sitosti, zaokruženosti, samodovoljnosti, ma prosto uspavljuje, i, onda, kakva je to pesma?!
Ne, na kraju moraš doći ti. Tvoja je poslednja strofa, takav je red, takav je jedini ispravni redosled. Dolaziš kao so, kao šešir, kao rep. Jasno je da sve te prethodne strofe vode ka tebi. U vezi s tobom, zanimljivo je to da te nema na tvom mestu, tj. možda ti i jesi na svom mestu, ali strofe o tebi nema. Tebe ima, lebdiš u ponoru koji ostaje iza poslednje tačke. Tako nekako. Ne umem da objasnim. Možda i ne treba.
I to je to. To ti je ta tvoja pesma. Sad samo to sve prelomi u stihove i popakuj u strofe. Može da se rimuje, a ne mora.