Vikend
Ovako: u petak sam se napio poslije posla.
Otišao sam do cure, narezala je pršuta i sira.
Pio sam vino koje pravi njen otac.
Bila je to paklena kombinacija.
Falilo je još maslina.
Prilicno mu je jako to vino. Zapravo prejako.
Ne dodaje mu nimalo šecera, niti bilo čega drugoga.
Pomješa crno i bijelo grožde, pa ga tako smasti.
Ne da mu se zajebavati oko toga.
On ga inace jako hvali, mislim OK je,
samo da je malo manje postotaka.
A, zbilja ih je ohohoo...
Voda ga samo kvari, kao i većinu naših vina,
te je nikad ne sipam.
Iz njega kao da sija sunce i miriše lješnjak koji raste oko vinograda.
Stari mi je kao i uvijek puno toga ispričao.
Ne mogu reći da me zanimalo, ali sam pozorno slušao.
Općenito se previše hvali, nekada stvarno prijede svaku mjeru.
Meni ne smeta, ali kako je siguran da ću mu biti zet?!
Razumijem ga donekle; umrla mu je žena.
Gledao sam to umiranje.
Bilo je teško, gospoda je bila još relativno mlada,
u srednjim četrdesetim.
Bilo mi je žao, ali smrt je stvarno nešto zajebano,
ne možeš uzmaknuti.
Ali, da ne duljim; maznuo sam cijelu tu litru,
dok se ona spremala.
Poslije smo šetali gradom. Petkom je grad pun.
U Splitu se svi znaju pa je nakon nekog vremena prilično dosadno.
Kad sam doselio ovdje mislio sam; ovo je pravo mjesto za mene.
No, fali mu puno toga.
U prvom redu više stanovnika.
Iako nisam lud za ljudima, nekada dobro dodu,
kao npr. petkom navečer.
Moraš stalno izmišljati nacine da se zabaviš.
Ma, nema tu velikog izbora;
balansiraš izmedu ljudi s kojima ti je u tom trenutku podnošljivo.
Htjeli smo sjesti ispred 'Jazz’-a,
ali kada smo vidjeli neke face, produžili smo.
Nemaš šta s njima pričati; ni šušta, ni gušta u njima.
Onda sam sreo neke svoje Hercegovce.
Oni imaju nešto od tog ludila, barem časte i pricaju štogod.
Tu smo svi okrenuli po turu, pa se prebacili u jedan in kafic i nastavili
piti.
To je bilo podnošljivo.
Ali, njima se brzo prispavalo, tako da je i to otpalo.
Kupili smo par limenki i pili još neko vrijeme u autu.
U subotu je bilo pakleno vruće, bauljao sam po stanu.
Nije mi se dalo ići na more, iako ponekad bude interesantno;
bude zgodnih komada pa možeš gledati u njihovom pravcu.
Popodne sam odlucio otići u Hercegovinu, tamo imam
roditeljsku kuću.
I temperatura je tamo niža.
Kuća je prazna, jer su djed i baka umrli
a, moji su u Njemackoj.
Provjerio sam stvari, prošetao malo okolo.
Kao nekad u djetinjstvu provjerio davna skrovišta i kutke.
Neka tuga izbijala je iz svega i stezala mi srce,
plus je toliko žeglo da sam se vratio unutra.
Zaredao sam navecer po posuškim birtijama.
Sreo sam staru ekipu.
Većinom su to bivši vojnici.
Sada, bez rata, oni ne znaju što bi sa sobom.
Piju. Moglo bi se reć' sistematično.
Pili smo u jednom kaficu gdje zalaze mladi.
Zujali su oko nas kao kakve pčelice.
Nije se imalo bog zna šta pričati;
samo neke fore koje ispadnu na licu mjesta.
Poslije smo otišli u jedan kafic gdje zalaze stariji.
Tamo se tipovi furaju na macho, ali nikako da se netko
potuče.
Svi se medusobno časte i općenito se jako vole.
Meni nije problem razbit nekoga ako mi ide na živce.
Ovi moji poznavali su te pederčiće, pa nije imalo smisla da ih diramo.
Pili smo za šankom.
Stalno je dolazio neki od tih ljigavaca i uvlačio nam se.
Ne moram ni reći koliko mi je to podizalo tlak,
ali častili su pritom, pa je moglo proći.
Općenito su vojnici tamo vrlo in.
Pokušavali su doći do nekih komada, ali nije išlo;
morao si hodati sa ženskom da bi je poševio.
To je bilo previše.
Oko jedan im se prispavalo.
Bilo je očito da ih je provincija dokrajčila.
Sva sreća da se zatekao neki klinjo kome se pilo.
Pili smo još za nekim šankom jedno dva sata.
Mali
je bio dobar; ništa nije pricao,
samo se smijuljio, pušio i govorio; “Mother fucker, mother fucker…”
Htjeli smo na kraju nešto pojesti,
ali u jebenom mjestu ništa nije radilo.
Jučer, u nedjelju, zaista se nije imalo što raditi.
Digao sam se u podne, pio kavu i pušio.
Taman sam razmišljao kako bi bilo dobro oprati
auto,
kad je došla susjeda i rekla da nema vode.
To se ljeti na selu često dogada.
Pranje auta znalo je odmoriti živce.
Ubrzo sam prešao na pivo, jer stvarno se nije imalo što raditi.
Jedino me susjed Stipe posjetio.
On je stari alkos, ustaša iz II svjetskog i zatvorenik.
Uvjek puši moje cigarete, ali barem imam s kim pričati.
Pokupili su ga šezdesetih za statiranje u “Bici na Neretvi”,
zapalo ga da glumi ustašu, dobiti ce uniformu.
On im je rekao da ima uniformu kod kuce, pa su ga zatvorili.
U pauzama zatvora, radio je kao zidar.
Sve smo popili.
Krenuo sam natrag prema Splitu, ali nije imao smisla zaobići birtije
usput.
Dok sam rano jutros ulazio u grad ulice su bile čiste i puste.
Uskoro se sve pretvorilo u mravinjak.
Ljudi su krenuli na posao.