Sajamska kupola
Šta, šta je moglo biti. Šta s bilo čim što bi se dogodilo nakon toga. Njoj je ovde lepo pomislila je, ima muža. On ju je hteo za ženu, imaju ćerku. Žive fino, možda ne u svemu kao sav ostali svet, ali žive. Mogućnost, kakva mogućnost sad postoji. Kakva izvodljivost. Da vidimo, šta će se dogoditi. Možda će je nazvati i reći, ja sam ovde, hoću da te vidim. Ili ona će izaći na ulicu, neće se spremati pre nego što krene. Ne, neće se sređivati. Ako se uredi neće ga sresti, nema šanse i onda će ga onako neoivičenog lica sresti ispred ulaza. Ona će izlaziti, jednostavno, kao bilo koji drugi dan, pustiće vrata da se sama zatvore, da hidraulika odradi svoje i on će biti tu ispred, kao da su se dogovorili, čekaće je. Ti si ovde reći će, na trenutak zastati ispred njega i onda će nekako krenuti jedno kraj drugog niz ulicu. Buka s bulevara će biti odličan uvod u ćutaje. Ćutaće sve dok se hodajući ne nađu pred prvim zaklonom. I onda, jel nešto rekao. Nije i dalje je gleda, zastao je kao da će nešto izgovoriti, a onda je usmerio njen hod u poprečnu ulicu, blago joj je uhvatio ruku iznad lakta i klimajući glavom očima je odredio pravac. Sada su u ulici koja smiruje saobraćaj.
Pročitao sam knjigu. Ćutala je i dalje. On je pročitao knjigu i ovde je. Je l' zato ovde. Ne, ne može biti zbog toga tu. Došao je poslom, sređuje stvari, ima još nešto slobodnog vremena dok ne krene, podrazumevalo se da će je naći. Da je nije našao produžio bi. On u svakoj ulici, u svakom gradu ima neki posao, nešto što mora da dovrši. Bio bi tu u njenoj ulici nešto niže, da nije izašla, baš tu u komšiliku i završavao bi stvari. Ona bi sedela u svom domu i ništa ne bi znala o tome, ne bi znala da je tu, da je upravo pre koji minut prošao kraj njene kuće. Čekala bi ga tamo gore na spratu, kao što se čekaju ljudi iz daleka, koji žive u drugom gradu i na koje nikad ne možemo slučajno nabasati. Onako kako ga je čekala svih predhodnih godina ne čineći ništa. U međuvremenu njen suprug bi svratio na pauzu, izvukao bi se iz gradskog saobraćaja i skoknuo bi na kafu. Ona bi se ustala od stola i izvadila bi lonac iz ormana, usula bi vodu, šmrk iz slavine bi bio znak da ne može da govori s njim sad, drugi put, drugi put. Prošao bi tik kraj nje, pod isti mlaz bi poturio džezvu, uključio bi ringlu i u povratku bi je poljubio u vrat. Ona bi se naježila. Dobri, dobri moj čovek. Zna da ne mogu da govorim sad, ne sad.
Ili, da su se sreli tog dana, kada je bilo za očekivati, kad su svi bili tu, kad je bilo ko mogao da naiđe, kad ne bi naišao niko. Pod rascvetalom kupolom od betona i stakla u hladnom sajamskom prostoru, koji se sabira iznad njihovih glava i velikom brzinom svetlosti hvata ih u trenutak. U čas susreta njih dvoje.
Mala, on bi rekao mala. Šta bi ona rekla. Ti si tu. Opet bi je uhvatio pod mišku i odveo u stranu. Gde je to videla. U filmu, u šezdesetim. Muškarci su nosila odela, šešire, žene strukirane kostime, visoke potpetice. Muškarci su uzimali žene i odvodili ih. Opet bi ćutali, ne bi znala gde idu, ali bi nastavljala da hoda. Nikad je nigde nije odveo, nije bilo bojazni da se može završiti drugačije. Nešto bi se samo dogodilo i oni bi se u jednom trenutku nenajavljeno razilazili, baš kao što su se i susreli. U prvi mah bi se činilo da je s određenim naumom krenuo baš u tom pravcu, ali zapravo ostvaljao je svaki put njoj da odluči. Zaustavio bi se i ona bi stala, pitao bi je na koju ćeš stranu, ona bi onda čekala da on odgovri nakon njenog upornog ćutanja. On bi rekao ja ću tamo, ona bi se uvek okretala ka suprotnom pravcu i onda bi se razišli, baš kao da među ljudima i ne postoji ništa više od susreta. Tako je izgledalo, kao da joj nudi nekoliko mogućnosti i da je na njoj samo da izabere, a ona bi uvek izabrala susret i ništa više. Nakon toga nije znala gde tačno ide, važno je bilo da hoda. Da nastavi da hoda i stigne. Zastane. Sedne u krug poznatih sajamskih lica i sluša ih šta govore. Bilo je važno samo da prati razgovor da se neudaljava, niti upušta u priču. Da bude i dalje snjim u svojim mislima, dok razgovor prisutnih teče. Njihove reči su bile paravan iza koga se sklanjala od prepuštenosti osećanju koje bi je obuzelo nakon što ga sretne. Osećanju apsolutne odsutnosti i prisnosti, koju su ostvarili u susretu.
Ali to se nije dogodilo. Taj dan se nisu sreli. Bili su oboje pod sajamskom kupolom, ali nisu naišli jedno na drugo. Postojala je mogućnost, ako se tamo vrati do kraja nedelje da ga sretne. Bio je četvrtak, četvrti dan sajma. Prethodni dan u kom se nisu susreli je bio iza nje. Ostalo je samo još nekoliko dana, ali ona se neće vratiti. Tako je odlučila. I pre nego što će krenuti rekla je ići ću tad, samo taj dan. Ako ga ne sretnem, neću se vraćati. Sada ne može biti drugačije. Na čega bi ličio čovek. Kakva bi to sudbina bila. Nije imalo smisla izazivati stvari. Ionako niko nije mogao potvrditi da se to zaista događa. Bila je tako sama. I samo zato što niko nije mogao potvrditi da se to zaista događa, niko nije mogao reći da je poznaje.
Njen dobri čovek je zatvorio vrata. Već je sve obavio i izašao. Ostavila je posuđe i vratila se za sto. Ispred nje na stolu su bile položene njene ruke. Ličila je sebi na gospođu Dalovej koja je tog dana rešila da izađe i sama uzme cveće. Rekla je na glas, u potpuno praznoj sobi, rekla je da čuje svoj glas, gospođa Dalovej je rekla da će sama kupiti cveće. I nigde nije umakla. I dalje nije znala da li je tamo, da li je upravo prošao njenom ulicom ili stoji ispred kuće i ako se sjuri niz stepenšte i otvori vrata, da će ga zateći kako stoji. Nije znala, ako se vrati pod veliku betonsku kupolu, pod koju se jednom u godini okupljali ljudi, koji se okupljaju oko knjiga, da li će ga sresti. Izgledalo je kao da je to još jedan dan koji je samo trebelo da prođe, ali to nije bio takav dan. Već jedna napuštenost koju ništa ne može da ispuni.
Ali šta bi čovek bio. Ne. Ostaće u svom domu. Voda je kipila, trebalo je privesti kraju spremanje. Koliko je još mogla da sedi, deset minuta, dvadeset, koliko treba vodi da ispari, da počne da se oglašava dno posude. Neće misliti o tome. Hoće da misli na njega. On se sad okreće, ispod sajamske kupole, gleda iz kog bi pravca mogla naići. Dok ljudi govore, gleda iznad njihovih glava, očekuje da je vidi. Stoji bliže zidu, ne voli da mu iko prolazi iza leđa, ona je sitna mogla bi se provući da je ne primeti. Za nju niko ne zna, niko ga ne može upozoriti, reći mu evo je. Ona sama pak, ništa ne bi kazala, ukoliko je ne ugleda, ona se neće javiti. Prošla bi i ne bi se videli do naredne godine. Ona je jednostavno takva. Možda je već prošla. Baš u trenutku kada ga je onaj krupni i nasmejani čovek podigao od zemlje. Zagrlio ga je i jako stegao, a onda ga je odigao nekoliko puta od zemlje i spustio. On se odmicao šakama, čvrsto od njegova ramena, smejao se, misleći evo sad je prošla, mali trenutak nesmotrenosti i prošla je. Ili dok je bio u restoranu leđima okrenut. Ušli su, seli pre njega, samo je ta stolica ostala upražnjena, nije hteo da baksuzira, odmakao je stolicu i seo. Sedeo je mirno dok se sve nije završilo. Nijednom se nije okrenuo, jednostavno nije hteo da baksuzira. Razmiicao je ljude iza svojih leđa, mislima ih je sklanjao s puta, da ona može lakše da prođe i taman dok se sve nezavrši i dok ne ustanu od stola, ona će biti tamo u hali. Neće gledati knjige, hodaće polako. Već je sve uzela, srela je sve koje je trebalo sresti, sa svima se videla i pozdravila, trebala je samo još njega da vidi. Zato je sedeo tamo tako dugo, želeo je da joj da što više vremena da ona sve obavi, pre nego ga ugleda. Činiće se da ide pravo ka njoj. Tako oni uvek idu jedno ka drugom. Kao da su krenuli baš u taj susret, nigde druge, nego jedno ka drugom. Sigurno je tu negde ona, ta mala. Biće sama, smatra da može računati na to. On će se upravo pozdravljati sa sagovornikom. Baš tad, tad će ona stati i on će stati. Mala. Ona će reći, Ti si tu.