Vedrana Trlek

Vrednovanje: ONONONONOFF / 24
Loše Najbolje 
Autor Predrag Ž. Vajagić
04. 02. 2009.

Vedrana Trlek, rođena 1966. u Slavonskom Brodu. Živi u Zagrebu. Izmišlja priče, povremeno ih zapisuje.

Vedrana Trlek

Birtija II

ako me još jednom prekineš durit ću se do preksutra....
i spika ti je super...krediti, kamate, tečajne razlike....
pa onda zdravstveno osiguranje

nešto ti ne paše
i ko ukleti se selimo birtijom

žena te ne razumije....ljubavnica je mušičava...
frendice ti više ne daju

otkud ja ovdje i šta se desilo s onim bićem
od prije parsto godina

alo, konobar, alkohol vam se pokvario...
pijem i pijem a ovo ne prestaje

o djeci pričaš ravnodušno..... ti si prodao dušu, a isplata kasni...
i nitko ti ne može pomoći

komentiraš neke sise i ja se uljudno slažem...
ajmo sad molim te o poslu i politici

takneš li me još jednom ošugavit ćeš...
sasvim sam ozbiljna

plaćam i begam.


INTELEKTUALAC

ti istine ne tažiš, niti bi je dao. profesionalna deformacija.

riječi imaš na vagone. meni je to važno, riječi se broje.

ko dva dinosaura pred kataklizmom raspravljamo uzalud.

važna su znanja, kad ti kažem, nema tu ništa osobno.

od iste smo vrste birtijskih tumača koja polako izumire.

još jednu putnu, pa onda kući. što bismo drugo? kasno je.


OFELIJIN BUKET

Kupujem cvijeće na Splavnici. Debeloj cvjećarici žuri se doma i za trideset kuna dobivam naramak teških, domaćih ruža. Imaju ozbiljne bodlje koje će mi poslije raskrvariti ruke. I lišće i latice nazubljeni su, vitičasti, iskrivljeni, zapleteni. Kroz bijelu boju cvjetova provlače se ružičaste i zelenkaste mrljice. Raspadanje počinje već u pupovima. Sa svojim strasnomirisnim teretom grabim kroz grad.

U snu, žena duge kose leži u potoku. Bijela joj je haljina na mjestima poderana i rasparana čipka leluja u vodi. Nešto mi pokušava reći, ali svaki put kad zausti dođe val i prekrije joj usta. Traži svoj buket.


RUSKINJA

Odrasla sam u malom mjestu u Zagorju. Tamo sam krenula u osnovnu školu. Iz tog vremena sjećam se neobične, sitne starica. Ne znam joj ime, svi su je zvali Ruskinja. Navodno je pobjegla pred oktobarskom revolucijom. Nitko nije znao gdje je rođena, kako se baš ovdje zadesila niti od čega je živjela. Kažu da je meso kupovala na dekagrame. Nije imala frižider. Tada mi nije bila naročito zanimljiva.

Negdje u srednjoj školi povukao me vrtlog ruske književnosti. Počelo je bezazleno s Ljermontovom, nastavilo se sve žešće i bezumnije do Bulgakova i Babelja. Od Krotkog janjeta sam imala mučnine, poslije Crvene konjice odustala sam od pisanja. Ta mi silina nije bila dana, pa čemu onda?

U to vrijeme Ruskinja je već bila nestala. Nitko nije znao što je s njom.

Danas sam možda jedina koja je se sjeća.

I mene pomalo sustiže ta njena ruska usamljenost.



USAMLJENOST

usamljenost počinje izmaglicom koja te obavija. vremenom se sitne kapljice kondenziraju na koži i progrizaju tkivo sve do kosti. živčana vlakna se oštećuju, krećeš se s mukom, uz groteskne trzaje. izgleda strašno pa se, iako nije prenosivo, sklanjaš. kad konačno prođe shvatiš da su te tisuće sitnih ožiljaka posve deformirale.

< Prethodna Sledeća >

Prijava





Nemate nalog? Napravite nalog

Sindikacija

Sindikacija
RSS 0.91
RSS 1.0
RSS 2.0
Posetioci: 2632952
ETNA