Nikom ništa
“Vi bombardujte, ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu muslimana”, viče u mikrofon mlad čovek, u košulji kratkih rukava i sa kravatom, na mestu gde su pretnje i psovke uobičajene, ali je posle njegove rečenice čak i u skupštinskoj sali, tog 20. jula 1995, nedelju dana posle srebreničkog masakra, temperatura pala za nekoliko jezivih stepeni. Bez elementarnog pijeteta prema žrtvama (koji je stigao tek petnaestak godina kasnije), mladić brisan iz vojne evidencije otvoreno preti smrću (sa bezbedne udaljenosti prvog lica množine) građanima druge, međunarodno priznate i suverene države. I? Nikom ništa.
Slabašna, razjedinjena i sujetama desetkovana opozicija, posle silnih i nebrojenih neuspeha, u jesen 1996. godine uspeva da se koliko-toliko ujedini i nanese prvi ozbiljniji udarac režimu autokrate. Opoziciona lista odnosi pobedu na lokalnim izborima u svim većim i značajnijim srpskim gradovima, a vlastodržac i njegovi satrapi, iz istog razloga iz kojeg pas liže svoja muda (može im se) proglašavaju drugačije rezultate, koji sa pameću imaju veze koliko sa i realnošću - nimalo. Slede masovni protesti, diplomatske intervencije iz inostranstva i čuveni lex specialis. Tačno je, dakle, da su izbori bestijalno pokradeni. Tačno je da je usledio pokušaj zabašurivanja krađe i da je vlast dobrom delu građana pljunula u lice, poručivši im, prisvajanjem biračke volje, da može da ih zgazi kao bubašvabe. Da li je neko zaista odgovarao zbog toga? Nikom ništa.
Ceo štrajkački odbor jednog rudnika i dva kasnije veoma istaknuta političara početkom oktobra 2000. optuženi su za sabotažu i rušenje državnog poretka. Državni tužilac traži njihovo hapšenje. Jedan hrabri sudija je, (obratiti pažnju na datum) 3. oktobra 2000. godine odbio naređenje iz vrha vlasti. Nije potpisao nalog za hapšenje. Sudija je otet 7. novembra, a pronađen je mrtav 3. decembra iste godine. I nikom ništa.
Novembra 2000. godine, na Zelenom vencu, grupa skinhedsa nasrnula je na jednog mirnog čoveka, isprebijavši ga na mrtvo ime. Razlog napada (ako bi ga trebalo tražiti) nalazio se u boji kože - bila je tamnija nego što to bolesni “arijevski” svetonazori dozvoljavaju. Nesrećna žrtva umobolnim je spodobama zaličila na Roma, a to je dovoljan razlog za monstruozno premlaćivanje. Ispostavilo se da je nesrećni čovek bio poznati glumac. Od posledica batina preminuo je 4. febrauara 2001. godine. Uprkos postojanju očevidaca, fašisti koji su ubili glumca nikada nisu privedeni pravdi. Štaviše, maja 2011. godine spomen-ploča glumcu na Zelenom vencu oskrnavljena je neonacističkim simbolima. I? Nikom ništa.
Poznati košarkaš i uzoran sportista vraćao se te večeri, decembra 2000. godine, sa treninga. Lekaru svoga tima rekao je da se ne oseća dobro pa je ranije krenuo kući. Dok je prilazio svom automobilu, nepoznati napadač u njega je ispalio dva hica. Košarkaš je teško ranjen, prebačen u urgentni centar, gde je hitno operisan ali se, do kraja svog prekratkog života, nije budio iz kome. I nikom ništa.
Političar opskurnih ideja, slepo odan svome kumu, koga prati u “mrski haški kazamat”, na skupu organizovanom febrauara 2003. godine poručuje okupljenima da ako neko sretne (tadašnjeg) premijera može da mu poruči da je i Josip Broz pred smrt imao problema sa nogom . Narednog meseca premijer je ubijen na ulasku u zgradu vlade Srbije, a tumač budućnosti nikada javnosti nije objasnio kako mu se javila zloslutna vizija. Štaviše, kasnijim razmimoilaženjem sa kumom i nevoljnim preuzimanjem proevropske doktrine, vidoviti političar je, voljom građana, napredovao i do mesta predsednika Srbije. I nikom ništa.
Nekadašnji komandant Jedinice za specijalne operacije i provooptuženi za ubistvo premijera predao se policiji 2. maja 2004. godine u svojoj kući u beogradskom naselju Filmski grad. Prvooptuženi je izjavio da se predao želeći da dokaže nevinost i pred sudom opiše viđenje zločina koji mu se stavljaju na teret. Da li smo saznali gde se skrivao više od godinu dana, ko mu je pomagao i zašto je, u noći predaje, mimo zakona razgovarao sa nekim od najviših državnih službenika? Nismo. I? Nikom ništa.
Ogromne demonstracije u Beogradu, 21. februara 2008. godine. Osmislili su ih tadašnji legalistički premijer i njegova stranka, uz podršku još nepocepane radikalne partije i predsednika koji se tog dana proslavio obraćanjem naciji sa sigurne rumunske udaljenosti. Cilj demonstracija bilo je iskazivanje narodnog besa protiv sveže proglašene nezavisnosti Kosova i podrške zapadnih država tom činu. Sve je rezultovalo nezapamćenim nasiljem - izgubljen je jedan život, povređeno oko 200 osoba, zapaljenje su ambasade SAD i Hrvatske, demolirano nekoliko drugih ambasada, obijeno je i opljačkano stotinak prodavnica i kioska, razbijeni ili spaljeni brojni automobili. Priznanje Kosova niko nije povukao, a demonstracije, sem užasnog publiciteta u svetu, nisu imale nikakav efekat. I? Nikom ništa.
Oktobra 2010. godine, uz žestoke mere obezbeđenja, održana je prva relativno uspela gej parada u Beogradu. Na ulicama je besneo gerilski sukob između razularenih i krvi žednih huligana i gotovo nemoćne policije, za koju su mnogi pomislili da joj je dodeljena uloga glinenih golubova. Jedan državni sekretar, s pravom zgranut nad razmerama ispoljenog nasilja i mržnje, istoga dana izjavljuje da će “odgovor države biti žestok”. I bio je - toliko energičan da se rulja, užasnuta izrečenim kaznama, narednih godina još bolje organizovala i još drskije pretila državi. Posle onog Prajda iz 2010. nije održan više nijedan, jer je vlast svaki put kapitulirala, prešavši preko suspenzije ustavom garantovanih prava. I? Nikom ništa.
Početkom 2013. godine sudbina jedne osmogodišnje devojčice uspela je u nečemu što nam se činilo neverovatnim - probuđena je plemenita strana ljudi otupelih od gorkih plodova godina što su nam pojele empatiju. Prikupljena je značajna suma novca i devojčica je prebačena u Hjuston, SAD, gde je trebalo da se obavi transplantacija srca. Zdravstveno stanje devojčice, nažalost, naglo se pogoršalo i ona je preminula 17. jula. Nekoliko meseci kasnije tabloidi su pokrenuli odvratan medijski linč usmeren ka roditeljima, tražeći od njih da polože račun za svaki cent, jer to , navodno, očekuje cela Srbija. O razmerama neukusa i agresivnosti kampanje besmisleno je govoriti. Na račun roditelja upućivane su najodvratnije uvrede i bestidne diskvalifikacije, a u međuvremenu je “slučaj” dobio i sudski epilog - formalno-pravno završena je procedura koja će omogućiti da novac bude upotrebljen u humanitarne svrhe. I šta sad? Da li će se neko makar izviniti ljudima kojima je posle najgore moguće lične tragedije priređen medijski topli zec? Ili će, što je verovatnije, po našem oprobanom receptu koji uvek pali, biti opet ono večito - nikom ništa.
kontrapress