Koncert za jednu rečenicu i hiljadu fusnota
,,O velikm stvarima čovek ili treba da ćuti ili da govori uzvišeno: uzvišeno to će reći cinički I nevino.’’
Niče
Sedamdesetih godina dvadesetog veka, koji još uvek kezi svoje krvave zube, Nensi Holt u američkoj nedođiji postavlja četri betonske cevi, duge osamnaest metara, prečnika devet metara, na kojima su izbušene rupe kroz koje prolaze zraci Sunca. Suluda ideja ili odraz u ogledalu naše uzvišenosti? Ako se izmestimo iz svog udobnog i sigurnog gnezda začarane egzistencije u drugačiji kontekst vremena i prostora, svetlost sunca i izlaženje iz bezbedne materice svakodnevice majstorski naviknuti (jer kada se priviknemo na objekat ili ideju, mi neminovno i opravdavamo postojanje toga, bilo da je to građevina ili diktatura, često ne dovodeći u pitanje dubinu i smisao naše upletenosti u objekat ili ideju), pred nama se otvaraju pitanja koja neminovno traže odgovore, bili oni prijatni ili ne. Tuneli sunca zagrebali su Veliku temu umetnosti. Večito pitanje: ko smo mi, kuda idemo i odakle dolazimo. Temu koja produbljuje život. Štaviše, stvara ga ex novo.
Takav isti osećaj imala sam čitajući Poslednji dan boga Saturna (nadalje Saturn) i ovo nikako neće biti uputstvo šta i kako misliti o knjizi; jer upravo bih tim stavom i težnjom (unutar sopstvenih ograničenja) opravdala totalitarnost misli koja logično izrađa ideju diktature - ,,ko ne traži dokazivanja – taj vapi za sumnjom’’ (Saša Stojanović); pokušaću da mislim sa knjigom, sa Saturnom; ,,mitska priča da je on proždirao sopstvenu decu tumačena je kao znak da Vreme (…) proždire sve što je stvorilo’’. Upustiću se u nepoznato. Navođena citatom o ,,elementu’’ kojem nikakva logika nije potrebna (,,Samo nas iskonska ljubav razlikuje od bezlične mase’’ - Saša Stojanović), pustiću da me dalje vodi jedino logika srca.
Kao dobrovoljni knjiški komandos osećam veliku radost kada prvo omirišem još-nepročitanu-knjigu i na prvim stranicama se susretnem sa istomišljenikom po večnom pitanju stvarne i unutrašnje slobode čoveka: ,,samo ludak, poput Savla zavaran da ima smrt i posle smrti, neka na mene zafrljači kamenčugu’’ (Saša Stojanović). Priznajem, ušla sam u svet Saturna sigurna i opuštena, hrabro ravnodušna, naivno rasterećena. Na samom početku sučeljavanja sa knjigom, izbačena sam iz udobno konstruisanog težista i osetila sam se nesigurno i nelagodno. Dok sam upadala u vrtoglavi svet reči, uhvatila sam sebe da roman čitam naglas: logomahija je skinula oklop književnog sečiva! Vodila sam se logikom da poeziju treba čitati tako da je glasno čuješ da se jezik ne bi ugušio; samo na ovaj način prividno nerazgovetan jezik, zvukom oblikovan, postaje razgovetan i smislen; ,,nije dovoljno doživeti svet, treba ga iznova stvoriti’’ (Hamvaš). Igra logoreje i aliteracije asocijativnom brzinom svetlosti našla je pribežište u realnoj izmučenosti jezika; u današnjici gde smo orvelovski bombardovani besmislenim i naklapačkim rečima koje ne govore ništa; ovde gde nam svakodnevno ,,prodaju jaja za bubrege’’. Nesigurnost i nelagoda su svrgnuli bes. Tron je osvojen. Saterana sam u ćošak odgovornosti: ,,gde staviti tačku i prekinuti čitanje?’’ Odluka i odgovornost. Sve(t) u mojim rukama. Presuda koja ne zavisi ni od koga i koju moram doneti sama. Saturn, nas čitaoce, slobodoumnike, samosvesno i bez laskanja tera da se pogledamo u ogledalo i zapitamo o sopstvenoj odgovornosti unutar nekog sistema, u širem luku od anarhije do diktature. Ja sam se zapitala. Odgovore još uvek seciram u intimnim trenucima analize ,,ko sam ja?’’.
Nisam očekivala da ću toliko biti naterana da promišljam o granici između posmatrača i učesnika - unutar sopstvenog, vešto kamufliranog sistema i onog koji se preobratio u ‘’klasičnu’’ diktaturu. Dakle, prostor u knjizi nije konkretan. Prostor dela – Grad, čista je apstrakcija koja prosto žudi za daljim apstrahovanjem. Opšta karakteristika suprotstavljena individualnom poimanju. U vizuelno jasnoj slici videla sam kolosalnu sobu sa ogoljenim zidovima i pojačanim ehom. Prošla me je jeza kada sam shvatila da je prostor knjige zapravo prostor duha; diktator, ludak koji pripoveda, mogu biti i ja. Dok čitam - to jesam ja. Granica je pomerena: naizgled nevini posmatrač postaje učesnik.
Što dublje grebem korpus knjige, strmoglavljujem se u sledeću etapu zapitanost. Ko je diktator? On ili ja, mi - samo nam se nije pružila mogućnost da ispitamo sopstvenu savest pred razuzdanom masom, opijenom gomilom, glasnim obožavaocima, tihim jatom kukavica, vanbračnom Saturnovom decom? Da li se On razlikuje od nas koji mislimo, tvrdimo, nadamo se da smo na drugoj strani pera, kista ili nišana? Da li je izbor bio i jeste li i sada lak, jednostavan, ,,sebični individuum ili tobože nevino mnoštvo’’ (Saša Stojanović)? Da li se težnja diktatora razlikuje od naših poriva? On ipak samo želi da promeni svet; veruje da je istina koju zastupa plemeniti cilj: ,,ja uzimam, svi dajete, ne zaboravi, ništa se samo od sebe ne otima osim čoveka’’ (Saša Stojanović). Diktator je čovek, ma koliko čeznuli da pripišemo zlo zverima, zlo čini čovek. ,,Smrt je – verovao ili ne - vrlo lična stvar, koliko god izgledala uopšteno’’ (Saša Stojanović), i svi znamo da miris sudnjeg časa nema naciju, religiju, pol. U toj revolucionarnoj fatamorgani Saturna, a svaka revolucija pojede svoju decu - razapeta između slobode i istine - progovorio je slobodumni izvor: ,,osim ljubavi, umetnost je ta koja će spasiti svet’’ (Saša Stojanović), jer ‘’kada bih mogao birati između istine i lepote, ja se ne bih kolebao: zadržao bih za sebe lepotu s punom uverenošću da ona sadrži u sebi istinu, višu i podorniju negoli što je istina sama’’ (Anatol Frans); ,,Lepota je istina’’, ako je verovati Kitsu. Skladištim knedlu u atrijumu uma: ja sam ateista podstaknuta simbolima lične vere. Ako je jedna knjiga ubila pedeset miliona ljudi, borba onda mora biti dvosmerna. I jeste dvosmerna, sve dok se opiremo, ne slažemo, ne pristajemo; visoko iznad borbe za goli opstanak ponosno opstaju umetnost i lepota, čovek i život. Vezu izmedju lepote i vrline diktatorski sistemi ukidaju; jer se boje istine; strah je u osnovi temelja ,,zla’’ i ,,ružnog’’. Lepota nas neminovno, ne štedeći nikoga, suočava sa slobodom. ''Rešenje obrasca sudbine uvek je bila sloboda'' (Hamvaš), a sloboda je vrednost onima koji ne osudjuju život, ne upadaju u zamku idejne tiranije zarad ,,dobra’’- to je orudje diktature - ,,život’’ je najveće blago i vrhovna vrednost, ,,dobro’’ je sve što ,,život’’ dovodi do maksimuma, a ,,zlo’’ je sve što ,,život’’ umanjuje i što vodi ka smrti i nebiću’’ (Nikolaj Berdjajev).
Krstareći Saturnom, dok me ,,boli hronotop na koji se nekritički pristaje’’ (Saša Stojanović) nisam mogla da umirim radoznalost pojednostavljenim pitanjima zašto u romanu nema vlastitih imena, već samo titula, činova, zanimanja. Čovek je ukinut. Individualnost je ukinuta. Mudar potez, upravo u simboličkoj ravni: lišavanjem likova identiteta, poistovećivanje i zamišljenost pred sopstvenom odgovornošću mnogo jače i dramatičnije dobijaju pun smisao. Uloge koje obavljamo u svakodnevnom životu nisu ništa manje vredne da ne bi bile pretresene i ispitane pred istražiteljskom savešću čoveka u nama. Jednorečenični vrtlog otkrivao mi je svoju tajnu, sa svakim skinutim slojem ,,milenijumske mase uljudjenosti’’ (Saša Stojanović), da se sve dešava u unutrašnjosti misli i dela. Ponajviše ono ključno za nas: život. Diktator i diktatura jesu kič duha; zato će sve bivše i buduće diktature osećati strah jedino pred esencijalnim vrednostima kao što su filosofija i umetnost. Legionarski verujem da samo umetnost i filosofija – vredi ponoviti, da se ne zaboravi - dovode život do maksimuma; ako se slučajno predaju lažnom, kičastom mehanizmu, ostaje samo ljuštura, koja je na površini ogledala privlačna i egzotična, I deluje kao da donosi nešto novo, ali je u svojoj suštini prazna; ,,prazne tikve veću buku prave’’ (Šekspir).
,,Jaki razlozi čine jaka dela’’ (Šekspir) – kao da ponovo čujem Viljema iz Globa teatra. Ovo delo/nedelo – ako estetika leži u oku posmatrača, etiku valjda treba tražiti na adresi na kojoj stanuje duša - uspelo je da me povede u svoj vrtlog, vrati u stvarnost i učini da ponovo promislim o realnosti, snovima i sadržaju košmara koji svi živimo. Vratila me Velikoj temi: tajni slobode. Ova knjiga navela me je da poljuljam (protresem, pretresem, zatresem, otresem – rekao bi Diktator) lično ustrojstvo civilizacijskih pojmova i upitam se: koja je moja uloga u tome? Saznanje je velika hrabrost. Stvaranje života je velika hrabrost. Moje pribežište je život. Koje je tvoje?