Ona pesma sa saksofonom
Mogla
je biti jesen, otprilike ovo doba godine. Još sasma mali, jedva
prevalivši dvanaestu, autor ovih redova noću je lovio radio-stanice sa
novitetima. U to doba, naime, muzički treš bio je najstrože
čuvan u sigurnim zabranima , daleko od etra, pa je izbor kvalitetnog
zvuka bio raskošan. Negde pred san, nešto pre neizbežnog suočavanja sa
sutrašnjim kontrolnim (sigurno iz matematike!), topli glas spikera
najavio je "još jednu pesmu sa izuzetno uspešnog albuma Brusa
Springstina". Rasplinuta pažnja obnovljena je za delić sekunde. "Ovo je
onaj čova što razbiva", pomislio sam i momentalno otvorio jedno, pa drugo oko. Pesma me je na prvo slušanje udarila u
pleksus - izgubivši vazduh, ostao sam budan još desetak minuta, zureći u
mrak. I'm goin' down, down, down..
Izanđala fraza na ovom mestu je neizbežna - ko bi rekao da je od tog trenutka prošlo trideset godina? Naučno je dokazano, milion puta, da ljudski mozak neuporedivo bolje pamti stvari koje su nam se događale u najranijem životnom dobu (teza ne gubi na svojoj ubedljivosti čak i kada se opravdano zapitamo otkud veza između nauke i autora teksta). Uprkos tome, još uvek čudi kako se sa tolikom preciznošću sećam te noći, zgusnutog mraka u sobi, egzaltiranosti i očaranosti pesmom posle prvih taktova, nezaustavljive potrebe da se poleti, skoči i zaigra, ubrzanog lupanja srca i osmeha, jednog od onih koji odaju apsolutnu preplavljenost srećom. Prošlost je uvek podložna idealizovanju, ponajviše zbog svoje izvesnosti, ali otkud to da su slike od pre trideset godina tako žive i snažne? Zašto se te noći sećam jasnije od pojedinih događaja od pre šest dana ili prekjuče? Biće da nije sve u složenim moždanim procesima. Ima nešto i u pesmi.
Ima, zapravo, svašta u toj pesmi. Saksofon, recimo, u onoj magičnoj središnjoj deonici. Kao klinac nisam mogao imati pojma da je saksofon u rukama Klarensa Klemonsa, muzičara koji je najbliže nikada dokazanoj teoriji da božanstva tu i tamo uđu u ljudska tela i late se muzičkih instrumenata. Godine 1984. ništa se nije moglo izguglati, pa smo u moždanim ćelijama skladištili neuporedivo više informacija. I'm goin' down odmah je sačuvana na hard disku unutar (pozamašne) tintare kao ona pesma sa saksofonom. Pod tim imenom prisvajam je i danas, kada o njoj znam neuporedivo više, ali nijedna nova informacija nije doprinela bilo kakvoj demistifikaciji. Onako kako je na mene delovala pre trideset godina, I'm goin' down dejstvuje i danas. Dragoceni komadić čiste umetnosti, reinkarnacija sirovog rokenrola sa kraja pedesetih godina dvadesetog stoleća. Tri i po minuta neprekinutog veselja. Muzički narkotik u najboljem smislu te reči.
Odrastanje je, štaviše, donelo i neke nove dimenzije uživanja u
produktu rokera znanog kao The Boss. Ono malo naučenog engleskog
pokazalo je puni smisao u trenutku kada je (već nekoliko puta isprozivani) mozak počeo povezivati do tada razbacane celine u jedinstven komadić,
postavši svestan lepote i dubine, što se iz naizgled jednostavnog
teksta slivaju poput soka iz ploda nekog egzotičnog voća:
We sit in the car outside your house you're quiet
I can feel the heat coming 'round.
Ovo
nije početak pesme. Ovo je početak filma, napete drame između muškarca i
žene, pokera sa pozamašnim ulozima u kojem se umesto žetona ulažu
najosetljivije ljudske emocije. Sve što sledi govori u prilog ovoj
teoriji - I'm goin' down je zato, sa koje god strane da je posmatrate (muzičke, literarne,
čuvstvene...) , apsolutni klasik, jedna od malobrojnih pesama sa
sposobnošću vraćanja slušaoca iz mrtvih. Ne čudi zato što je, govoreći o
njoj, Springstin upotrebio izraz "good for a laugh". Zanimljivo je da
je, kod konačnog odabira pesama za album "Born in the U.S.A." I'm goin' down umalo izostavljena, te da je "Pink Cadillac" mogao biti na njenom
mestu. To se, srećom, nije dogodilo, pa se šesti singl sa albuma mogao
meriti čak i sa prvim, jednom od najpoznatijih rokenrol himni, naslovnom
"Born in the U.S.A".
The Boss je poznat kao muzičar (i pre svega čovek) sa zavidnim kvalitetima, pa je uz njega teško prišiti goleme ljudske nedostatke - poput neskromnosti ili hvalisanja, recimo. E, kad neki dasa, koji je sasvim na mestu, za neku pesmu pre koncertnog izvođenja kaže da je "zaboravljeno remek-delo" onda on to ne kaže da bi se hvalio pred punim stadionom, već zato što je to lako proveriv podatak. Koliko je autor zadovoljan delom nastalim pre više od trideset godina svedoči još jedna njegova izjava - I'm goin' down je, ako laže Springstin lažem i ja, verovatno jedna od njegovih najdubljih i najpronicljivijih pesama o muškarcima i ženama. Niz jednostavnih, ali ubedljivih slika, smenjuju se na filmsko - muzičkom platnu, sve do poslednjeg stiha, kojim se teskoba najzad razbija. Ili imenuje, što mu dođe gotovo isto:
I used to drive you to work in the morning
Friday night I'd drive you all around
You used to love to drive me wild
But lately girl you get your kicks from just driving me down
I'm goin' down, down, down, I'm goin' down...
I'm goin' down se ne može često čuti na Springstinovim koncertima. Van Sjedinjenih Država pogotovo. Razumljivo. Gužva za set listu veća je i od reda za učlanjenje u vladajuću partiju u Srbiji. Posetioci koncerata frme "The Boss" koji su ovu pesmu čuli uživo mogu se nazvati malobrojnim srećnicima. Jedan od njih doživeo je i neverovatnu avanturu pride - veče pred Springstinov koncert ostavila ga je devojka. Budući da je planirao da na koncert ide sa njom (imao je dve karte) udarac je bio dosta jak. Počeo je da pije, ali mu je ubrzo sinula ideja - transparent. Sutradan, na koncertu, u kanadskom gradu Hamilton, Springstin je sa bine ugledao natpis "ostavila me je devojka". Prišao je momku i pitao ga u čemu je problem. "Kaže da nisam provodio dovoljno vremena sa njom" odgovorio je mladić. "Onda verovatno i nisi", nasmejao se The Boss, ali je i pozvao momka na binu, zagrlio ga i rekao mu da će sve biti u redu. "Koliko njih je mene ostavilo", kroz smeh je poručio Brus, "a sad im je sigurno krivo". Trenutak ili dva kasnije čuju se prvi akordi i kreće pesma:
We sit in the car outside your house you're quiet
I can feel the heat coming 'round...
Rokenrol. Drama. Saksofon.