Fatumski ringišpalj ili jerihonska tapija za tugu
Put za Jerihon Saše Stojanovića, Albatros Plus, Beograd 2015.
Pišući o Selinovom
zastrašujućem antisemitskom pamfletu pod nazivom Bagatele za jedan
pokolj, Danilo Kiš nije opovrgavao autorovu "najblistaviju
stilsku i jezičku bravuroznost". Pridodao je čak da je u
pitanju "jedna od retkih knjiga koja je francuski jezik
ižlebila, izbacila iz strogih okvira francuske klasike i njenog
mučnog traženja prave reči".
Poklopilo se da u isto vreme dok čitam Kišove po-etičke oglede, čitam uporedo i sjajan broj eminentnog časopisa Gradac posvećen Selinu, te da vodim kratku prepisku sa jednim od najrelevantnijih hrvatskih književnih kritičara, Darijem Grgićem
Pošto
se pokazalo kao neizbežno da povedemo reč i o Saši Stojanoviću,
potvrđujući već kod naših zapadnih suseda utemeljeno mišljenje
da se radi o jednom od najintrigantnijih pisaca sa ex-yu prostora,
Grgić me je razgalio ovom anegdotom: "Supruga mog prijatelja me
je pitala da li da čita roman War", i sjećam se kako nisam
znao šta da joj kažem. Dobra je žena, pitoma, skoro pa nedužna, a
Saša je opak pisac, baš nisam znao što reći. To je isto kao da me
je pitala da li da čita Luja Ferdinanda Selina!" Ja takvu
nedoumicu, na svu sreću, nikada nisam imao, a da sam u pravu
potvrdio mi je nov veledobitak na nelažiranom čitalačkom bingu.
Kad znamo da je
upravo Selin insistirao na stavu da je stil fundamentalno važan pri
pisanju, pravi čitalački sladokusci se uvek obraduju na vest da
Stojanović sa novim ostvarenjem izlazi pred čitalačko-kritički
tribunal. Jer, on je stilista koji svoj izbrušen leksički magizam
stalno potvrđuje i obogaćuje. Tako su njegova dela uvek sveža i
drugačija, neukalupljiva u opštu klo(v)nadu jednih drugim naličućih
knjižuljaka.
Ovaj pisac
neprikosnoven je i u odabiru likova, pa nakon blagoglagoljivih
govornih subjekata iz prethodnih romana kao što su Eustahije Drukić,
metodični pripadnik resora Državne bezbednosti, kao neprobojnog
štita revolucije; zakrabuljeni jevanđelisti pojačani Judom
Iskariotskim i Marijom Magdalenom, koji će kao uposlenici na radnim
zadacima bogoslužnih heruvimskih anketara na zadatku u toj meri
izgarati da će intervjuisati cirka tridesetak sporednih likova, ili
diktator nameran da u umobolnici podigne revoluciju po uzoru na
francusku, u tek objavljenom Putu za Jerihon na red dolaze trubački
virtuozi Ahmed Ademović, njegov čukun-čukun unuk, Jubiša, i
njihovi starozavetni uzori. Naravno, oni nisu usamljeni, jer će pred
čitaocima prodefilovati i drugi predstavnici privremeno a po mnogima
i prevremeno od Gospoda izabranog Izrailjskog naroda te od svih
zemaljskih poredaka otpadnuti Romi. (Potonji su do danas ostali nišči
i ničiji, svikli na skrajnutost i imuni na iskustvo prihvatanja ali
obdareni paganskom mudrošću žive nepisane knjige-okeane) A kao
dodatni začin ove emotivne simfonije, valja pridodati da, kao što
su, u ranijim prilikama, glavnim akterima sasluživali naturščici
kakvi su, na primer, Puškin, Marin Držić ili Tomas Mor, sad se u
tim (ne)zahvalnim ulogama (pro)nalaze, recimo, jahvebojažljivi
Mojsije i Isus Navin.
Sadržinskim opsegom
obuhvatajući dve paralelne temporalne ravni roman će u prvoj, za
glavnoj junaka imati blagorasviranog Ahmeda Ademovića, koji nije
imao moć da zvucima trube ugrozi utvrdu neznaboškog Grada, pa čak
ni zid polusrušenog obora. Zato ga je nebo podarilo srcem dovoljno
velikim da nadmudri Turke u odsudnoj bici Prvog balkanskog rata, kod
Kumanova, i da vojsci donese pobedu. (Tokom neprijateljskog napada,
prerušen u tursku uniformu, neprimećeno se prebacio na njihovu
stranu i trubom odsvirao znak za povlačenje. Disciplinovani vojnici
Turske vardarske armije, zastali su u napadu i okrenuli natrag, a
Ahmed se vratio na svoju stranu, i zatrubio naredbu za juriš u
konačni trijumf i večnotraj slave. Na kraju je skromno obrisao
pisak i povajkao se da su mu zbog rata propale dve svadbe i dva
krštenja)
Ciničarka Sudbina
namestiće da mu zvezdičasta tapija na hrabrost, u vidu ordena, bude
ulaznica za lični pakao. Jer, produžiće mu se puko trajanje tek da
bi nemoćno gledao za decom dok su nestajala kroz mrzlu belinu sve
bliža nigdini i nepostojanju. A njegov čukun-čukun unuk, Jubiša,
svu tragiku postradanja svog pretka koncizno će izreći pred
organima javnog reda, u neformalnom razgovoru: "Jeste, tam su
potepali sve cigansko, našao oba mrtva deteta i vadio gi iz onej
rupe da gi sarani ko ljudi, kopao sas ruke, sas prsti, grebao sas
nokti onuj tvrdu zemlju sve dok mu rane nisu iskočile, prićali su
da je tri dana duvao u trubu i da su tg prvi put ćuli kako i ona
plaće, onoj ka ni suzu nemaš a srce ti se cepi, da je taj Bog bija
sm na jednu svadbu kad Ahmed sviri, reko bi na Nemca da odvoji i Ramu
i Redžu, da ostanu sas tatka, ovako, nesam pametno da je taj oficir
bio ćasno ćovek šo poštuje heroji iz svako rat il obićno
đukela?"
Narednih godina,
Ahmed će pristajati da zasvira još samo na pogrebima, ali nikad
neće voljno prihvatati da njegov Leskovac, rušen, oslobađan i
konstantno privođen u pravoverne, postane toponim Novog Jerihona.
Tezgariće, zato, zadate godine u jalovoj nadi da će u nekakvom
boljem okruženju sa starozavetnim rogoduvačima i sa vaskrsnulim
sinovima zasvirati dertno-visokobrizantnu elegiju koja vreme
nadživljava.
U drugom rukavcu pripovednog toka nadahnutim maštodarnim vremeplovom teleportovani smo u mitsko doba dotemeljnog uništenja Jerihona. Srećna je okolnost po čitaoce da nisu vraćeni u idealizovani mikrosvet zapadne obale Jordana, samo i jedino da bi iščitali legendu o sedmodnevnoj litaniji oko grada opasanog bedemima. Pred njima su svi gradivni elementi Knjige o Jošui, počev od kletve Isaka Navina da "proklet bude pred licem Jahvea čovek koji pokuša da ponovo gradi Jerihon", pa zaključno sa naredbom da od starosedelaca bude pošteđena jedino bludnica Rava i njeni ukućani, ali zadovoljstvo se uvećava zbog kolorature višeglasja uverljivih naratora. A oni opet vraćaju na staru, vekovima neokrznutu istinu da kako nebeski, tako i zemaljski samoproglašeni bogovi ne žele i neće sa nama dok iz svojih redova ne uklonimo one slobodnomisće. I, mada je prorok odavno kazao da je "sve taština i mučenje duhu, te da nema koristi pod suncem", ne preostaje nam ništa drugo do da se opet rađamo, kad, kako je junak romana, kazao, "niki normalan ne bi živeo".
Ispisan po ko zna
koji put osvedočenim Majstorskim pismom, iskazan jezikom biblijskih
parabola i raspojasanim ciganskim argoom, novi roman Saše
Stojanovića, na ubedljiv način, upreda pletivo Praiskonskog,
Jučeprošlog i Budućeg.
Danas